Pogledajmo iz današnje perspektive koji od govora sa karte su hrvatski govori, a koji su srpski govori. U hrvatske govore bi prvenstveno spadali: čakavski govori (ekavski, ikavsko-ekavski i ikavski), kajkavski govori (pretežno su ekavski), novoštokavski ikavski, te slavonski. Od ove silne žute boje samo neki novoštokavski jekavski govori se danas smatraju hrvatskima, odnosno govornici se danas osjećaju Hrvatima: radi se o regiji Dubrovnik, te nekim dijelovima Slavonije!

Većina žute boje sa karte pripada govornicima današnje srpske nacionalnosti, uključujući i istočnu Hercegovinu, koju ćemo dotaknuti nešto kasnije.

 

Sa stanovišta definiranja standarda treba spomenuti i neke lokalne govore u okolici Ogulina, koji su mješavina čakavskih, kajkavskih i štokavskih govora. I tu oazu govora su spomenuta gospoda jezikoslovci i političari imali za odabir na meniju.

 

Možemo gledati i na sljedeći način: ako sakupimo sve govornike čakavštine, kajkavštine i novoštokavske ikavice u 19. stoljeću dobiti ćemo ogromnu većinu tadašnjih Hrvata (nazivimo ih danas tako), ali ni jedno od tih narječja nije uzeto kao baza za standard! Odabrana je štokavska jekavica!

Ako sakupimo sve tadašnje Hrvate govornike štokavske jekavice, a na čijoj bazi je i iskovan standard, dobiti ćemo izrazitu manjinu Hrvata!

Zanimljiv je pogled i iz još jednoga kuta: ako promotrimo tadašnje govornike novoštokavskih jekavskih govora (na kojoj bazi je stvoren današnji hrvatski standard), vidjet ćemo da je velika većina srpske nacionalnosti, tj. da su pravoslavci (kako su se tada većinom nazivali), a samo manji dio govornika su Hrvati (regija Dubrovnik, dijelovi Slavonije itd.).

 

Unatoč svemu tome kao baza za standard je uzeta štokavska jekavica, unatoč činjenici da ju je tada koristila izrazita manjina Hrvata. Odabrana je baza koja je zapravo najistočnija “hrvatska” varijanta, a da ne spominjemo činjenicu da se štokavskom jekavicom kao materinjim govorom koristi ogroman dio Srba (velik dio od ovih žutih područja, izuzev Hrvata u Dubrovniku, dijelu Slavonije itd.).

Dakle niti jedna od varijanti zapadnih hrvatskih govora (čakavski, kajkavski, štokavska ikavica) nije uzeta kao baza za standard!

 

Zanimljiv je i odabir refleksa jata za standard (jekavski). Svi drugi refleksi jata su zapadniji (ekavski u čakavštini, ekavsko-ikavski u čakavštini, ikavski u čakavštini, ikavski u novoštokavskom ikavskom, ekavski u kajkavštini ...). Međutim NE, opet je odabrana ona varijanta refleksa jata koja je svojstvena za uvjerljivu manjinu tadašnjih Hrvata! Puno logičniji izbor tada bi bio da je odabran ikavski, ekavski ili čak ikavsko-ekavski refleks jata.

 

Dakle sa današnjeg stajališta i na temelju današnjih znanja moglo bi se reći da su se odgovorni za definiranje hrvatskog standarda svojevremeno ponašali kao guske u magli.

 

Općenito bilo bi puno logičnije da je odabrana čakavština kao baza (bilo da se radi o ekavskoj, ikavsko-ekavskoj ili ikavskoj), iako je već i tada čakavština na terenu bila desetkovana, na temelju toga što se radi o najstarijem hrvatskom “književnom” jeziku, jeziku najstarijih hrvatskih kulturnih, pravnih i drugih spomenika, a koji svjedoče o pismenosti u davna vremena. A da i ne spominjemo činjenicu da je predmigracijski raspored čakavskih govora vrlo sličan teritorijalnom opsegu izvorne hrvatske države.

S obzirom na velik broj govornika kajkavskog narječja u to vrijeme (19. stoljeće) također bi logičniji bio izbor kajkavske ekavice kao baze za standard.

S obzirom na neki centralni geografski položaj novoštokavske ikavice u hrvatskom nacionalnom korpusu i to bi bilo i logičnije i bolje rješenje, pogotovo zato što je ikavski refleks jata ujedno karakterističan i za neke čakavske govore.

 

Sve ovo djeluje vrlo nelogično sa današnjeg aspekta, sa današnjeg stajališta i današnjeg shvaćanja pojmova Hrvat i Hrvatska, ali objašnjenja za ovakav “suludi” izbor dakako postoje. Da bi shvatili zašto se to zbilo upravo tako kako se zbilo i zašto je za standard odabrana ta “nesretna” štokavska jekavica, moramo se malo vratiti u povijest, moramo se vratiti u 19. stoljeće i ranije, te vidjeti kako se tada gledalo na ove teme, kakvo je bilo političko okruženje i slično.

 

I u povijesti vlada konstantna mjena. Ono što je vrijedilo "danas" neće vrijediti "sutra". Oni koji su bili "dobri dečki" jučer, neće to biti već sutra. "Good guys" i "bad guys" se stalno izmjenjuju. Čas su jedni "dobri” kauboji, drugi su "zli" Indijanci, a onda se stvar začas promijeni. Nažalost u povijesti to onda često i završi u stilu "da je samo mrtav Indijanac dobar Indijanac"...

 

U 19. stoljeću (a i prije) su "nas" (tada nije baš bilo tako jasno tko smo to zapravo "mi") Hrvate, južne Slavene, "Ilirce", "Slovince" i ostale naše i "naše" uglavnom tlačili razni neslavenski susjedni narodi. Pa su se tu među "zlim” nacijama našli Mlečani, Mađari, Austrijanci, Turci i ostali. U tom smislu prave države južnih Slavena još nisu postojale ili su se neke tek postepeno oslobađale od Turaka.

 

Tako se s vremenom mijenjaju i te “zle” i nepopularne prijestolnice. Jedno vrijeme među njih spadaju Venecija, Beč i Pešta, onda nas Beograd tlači svojim centralizmom, unitarizmom i hegemonizmom, “sve ide u Beograd”, a na kraju balade i današnji glavni grad Hrvatske nije baš najomiljeniji u mnogim dijelovima Hrvatske, pa se često može čuti “sve ide u Zagreb”, što je dobrim dijelom i točno, a pretjerana centralizacija je vidljiva na svakome koraku. Tako danas često možemo vidjeti i grafite koju poručuju da je “ZG=BG”.

 

U ta stara vremena su "braća" južni Slaveni gledali sa simpatijama jedni prema drugima, jer se tad još nisu stigli međusobno “tlačiti”, pa je i ta ideja stvaranja južnoslavenske države padala na plodno tlo. Južni Slaveni su bili "naši", a neslavenski susjedi su bili "zli okupatori". Tada je bilo vrlo malo onih koji su u budućoj južnoslavenskoj ideji vidjeli opasnost od srpske dominacije, opasnost od srpske majorizacije, te od stvaranja tzv. velike Srbije. Bilo je tu svega, pa i mišljenja da su južni Slaveni u stvari jedan narod. Dovoljno je samo ponešto pročitati o Ilirskom pokretu, pa je pojedincu odmah jasnije da su tada pogledi bili puno različitiji od današnjih pogleda.

 

U 19. stoljeću je pitanje pripadnosti narodu puno fluidnije, ne postoji tako određena svijest i osjećaj pripadnosti nekom narodu (Hrvata, Srba ...). Pa tako će se u 19. stoljeću na današnjem teritoriju RH i BiH često umjesto termina "Hrvati" i "Srbi" koristiti termini "Katolici" i "Pravoslavci". Dakle nacionalna određenost i svijest još ne postoje u cijelosti, ne postoje u današnjem smislu, pa je onda sa te strane i razumljivo da je bilo teško razlikovati "hrvatske" od "srpskih" govora, te smo u konačnici dobili takav standard kakav danas imamo. Tako da je za to doba tipična konfuzija u nacionalnim odrednicama, a osim termina “Hrvati”, “Srbi” (koje se u to doba često identificiralo kao “Katolici” i “Pravoslavci”) koriste se i odrednice “južni Slaveni”, "Ilirci", "Slovinci" itd., a koji se pretežno odnose na cijeli južnoslavenski korpus.

 

U stvaranju hrvatskog standarda i definiranju "hrvatskog jezika" bilo je raznih nastojanja. Tako se "otac domovine" Ante Starčević, inače sin Hrvata i majke Srpkinje, zalagao za ekavski refleks jata u hrvatskom jeziku! Velika većina današnjih Hrvata, a napose “velkih” Rvata nema pojma o tome! Da se danas netko, bilo tko, zalaže za "ekavicu" u hrvatskom standardu odmah bi ga prozvali "jugokomuniščkim srbočetnikom", prijetili bi mu u stilu "sačemo te mi ...", te bi mu poručili “da ako mu ovdje nije dobro neka ide tamo gdje pripada - preko Drine”. U tim prijetnjama bi, vjerujem, prednjačili likovi rođeni van Hrvatske, možda neki likovi izBosne ...

 

Svega ima u današnje vrijeme, naročito tamo gdje ne stanuju znanje i obrazovanje. Ovih se dana na internetu mogla pročitati poruka da "Rijeka nikada neće biti Reka", vezano za neke individue. Naravno da takve poruke šalju primitivne zatucane neznalice. Pa Rijeka je uvijek i bila "Reka", jer upravo se na tom području (a i dijelu Istre, na Cresu itd.) i rasprostire autohtona izvorna hrvatska čakavština sa ekavskim refleksom jata, koja nema ama baš nikakve veze sa srpskim ekavskim govorima sa istočne strane Drine. Rijeka je istovremeno i Reka, za svoje govornike ekavske čakavštine, Rijeka je i Rika, za čakavce ikavsko-ekavskog govornog područja. Da se poštuju izvorni materinji, narodni, prirodni govori, Rijeka bi upravo imala službeni naziv "Reka". A da "gospodi" sa interneta ne spominjemo da je cijela središnja Hrvatska, koja broji oko 2 milijuna stanovnika (istina nisu oni svi tamo autohtoni kajkavci-ekavci) zapravo kajkavska ekavska.

 

Želja Ante Starčevića da se uvede ekavica u hrvatski standard je djelomično i reakcija na nastojanja Vuka Karadžića da uvede štokavsku jekavicu kao zajednički jezik južnih Slavena! DA, dobro ste pročitali, Vuk Karađžić je htio uvesti štokavsku jekavicu kao zajednički standard i Srba i Hrvata, dakle upravo onaj govor koji je bio baza za današnji hrvatski standard! Radi se upravo o "žutim" područjima na karti, a čiji govornici su u velikoj većini Srbi. Istovremeno većina materinjih govora sa istočne strane Drine su ekavski. Znači Karađžić pokušava uzeti materinje govore bosanskih Srba kao bazu za zajednički jezik Hrvata i Srba. Pošto danas imamo hrvatski standard kao štokavski jekavski, mogli bi ironično primijetiti da je Vuk Karadžić i uspio u svojem naumu, barem u Hrvatskoj, dok je u Srbiji ipak prevladao standard baziran na štokavskoj ekavici.

 

Neki govore u šali (ali gdje ima dima ima i vatre) da u čakavaca postoji neki "samoubilački gen", u smislu neborbenosti za svoj zajik, svjesnog ili nesvjesnog djelovanja kontra svoga čakavskog zajika itd., ali zanimljiva je crtica o Bartolu Kašiću, čakavcu sa Paga. Iako je živio još u 16./17. stoljeću, dosta prije gore spomenutih osoba i prije 19. stoljeća, i on se između ostaloga bavio jezikom, a dosta je i putovao po Bosni, Slavoniji, čak i po Srbiji, živio je u Dubrovniku (otuda očito i potječe utjecaj štokavštine na njega) i u drugim krajevima. Uglavnom ostalo je zapisano kako se "divio ljepoti našega štokavskog jezika". Ni on zapravo nije posjedovao svijest o hrvatskom jeziku kao takvom, niti je imao svijest o vrijednosti čakavštine (koja mu je bila materinji jezik), a u to njegovo doba jezik o kojem je pisao (štokavski) nazivao je ilirskim, slavonskim, slovinskim, dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim ...

 

Dakle mnoge od ovih činjenica su danas nepoznate, nevjerojatne i teško shvatljive. Reklo bi se da južni Slaveni u 19. stoljeću, pa tako i Hrvati baš i nisu znali ni ki su, ni ča su ni kamo gredu. Tu se stvarno nije znalo tko pije, a tko plaća, a mnogi su se ponašali i kao guske u magli.

 

Neki će danas reći i pri tome će biti podosta u pravu: "najpravilniji standardni hrvatski jezik govore Srbi u istočnoj Hercegovini".

 

Eto tako, da ne gubimo više naše prekratko životno vrijeme na taj nesretni izbor hrvatskog standarda, možemo samo još spomenuti da je danas puno manja razlika između hrvatskog standarda i srpskog standarda, nego razlika između izvornih hrvatskih materinjih čakavskih, kajkavskih i štokavskih govora!

 

Također, da je uzeta bilo koja druga baza za hrvatski standard, razlika između takvog hrvatskog standarda i srpskog standarda bi bila puno veća, a hrvatski standardni jezik bio bi puno prepoznatljiviji i različitiji od susjednih standardnih jezika!

 

S obzirom na geografski položaj štokavske jekavštine (uglavnom BiH i dijelovi RH), da se morao definirati neki BiH standard to bi bio dobar odabir, da se trebao definirati neki jugoslavenski standard - to bi također bio logičan odabir, ali odabir štokavskih jekavskih govora za jezični standard u RH je stvarno bio nesretan, nespretan i žalostan razvoj događaja.

 

Svojevremeni odabir štokavske jekavice kao standarda dugoročno znači eliminaciju i propast za druga dva narječja, a naročito za čakavštinu, kao najslabije i najugroženije narječje.

 

Treba li danas trošiti energiju na promjenu ovog nesretnog standarda? Pa vjerojatno da NE, jer bi to iziskivalo ogromnu energiju pojedinaca, a vjerojatnost nekog pozitivnog ishoda je minimalna.

 

Materinji govori nikoga ne ugrožavaju, pa ni nekakvu nacionalnu paradigmu/paranoju. Materinji govori i standard bi trebali mirno koegzistirati, paralelno, nešto kao paralelni jezični layeri, paralelni jezični slojevi (standard dominantan na nacionalnom nivou, ali ne isključivo standard, a materinji dominantan na regionalnom i lokalnom novou, ali opet ne isključivo materinji). Nije potrebno uništiti izvorne materinje čakavske, kajkavske i štokavske govore da bi se istakao standard kao neko umjetno nacionalno ljepilo, kao neki artificijelni nacionalni cijanofix!