U raspravi o početcima standardizacije veliku ulogu igraju termini 'standardni jezik' i 'književni jezik'. Stjepan Babić naglasak stavlja na dosta nejasnu razgraničenost pojmova: standardni, književni, pisani jezik, a posebice na definiranje prvoga u povijesnom kontekstu, kada on ne mora biti istoznačan s ostalim nazivima. 'Književni jezik' je širi, univerzalan, ne postavlja restrikcije za obilježja koje mora ispunjavati standardni jezik, kao što su autonomnost, normiranje, polifunkcionalnost, elastična stabilnost pa ga je stoga bolje primjenjivati na početno razdoblje pisanoga jezika.

 

Treba naglasiti kako ne postoji jedinstven pogled kroatista na temu početaka hrvatskoga standarda, pa u rezimeu predstavljamo samo najvažnije činjenice. Različito datiranje početaka jezika: kraj 15. st. (Stjepan Babić), kraj 16. i početak 17. st. (Radoslav Katičić), polovica 18. st. (Dalibor Brozović) te konačno 19. st. (Dubravko Škiljan), stavlja samo naglasak na različite činjenice u pojedinim fazama njegova razvoja i ne odbacuje kontinuitet njegove evolucije i samostalnog jezičnog statusa. Razlika u pogledima proizlazila je uglavnom iz već spomenutih terminoloških razlika između naziva 'standardni jezik' i 'književni jezik'.

 

 

 

Za Brozovića, dakle, početak hrvatskoga standarda pripada polovici 18. stoljeća (prije standardnoga književnih smo jezika imali više, počevši upravo od čakavskoga), a potvrdom za to su po njegovu mišljenju novoštokavska djela Andrije Kačića Miošića (1704-1760) i Matije Antuna Reljkovića (1732-1798).

 

Dalibor Brozović u svojoj periodizaciji povijesti jezika u književnoj funkciji izdvaja šest razdoblja: tri predstandardna i tri razdoblja razvoja jezičnoga standarda.

 

 

Predstandardno razdoblje:

 

1. razdoblje (9. - 15. stoljeće) – srednjovjekovna pismenost od prihvaćanja glagoljice krajem 9. i početkom 10. stoljeća do kraja 15. stoljeća. Ono izrasta iz duhovnoga ćirilo-metodskoga nasljeđa te iz latinične književnosti. njegova su obilježja:

 

   a) prevaga čakavštine i razvitak staroslavenskoga hrvatske redakcije kao liturgijskoga jezika, ali i jezika u  svjetovnoj funkciji (pravne povelje), uz mnogo čakavskih primjesa, zatim i štokavskih i kajkavskih;

   b) pojava ćiriličnoga pisma polovicom 12. stoljeća te latinice u 14. stoljeću

   c) bilježe se i početci tiskarstva. 

 

2. razdoblje (16. stoljeće) – nastanak i razvoj pokrajinskih književnosti. Njegova su obilježja:

 

   a) istodobna i istovrijedna uporaba čakavštine, štokavštine i kajkavštine, a u lijepoj književnosti čakavštine i štokavštine;

   b) nastanak dvaju regionalnih pisanih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjeverno-čakavsko-kajkavskoga) i jugoistočnoga (južno-čakavsko-štokavskoga);

   c) povlačenje glagoljice;

   d) nastanak nekoliko pokrajinskih jezika i književnosti;

   e) zapadni utjecaji – latinska poezija, petrarkizam, renesansa. 

 

3. razdoblje (17. – prva pol. 18. stoljeća) – razvitak i nastanak novih pokrajinskih jezika i književnosti (čakavskih, kajkavskih, štokavskih). Njegove su karakteristike:

 

   a) jačanje uzajamnih književnih veza unutar samih kompleksa i među njima;

   b) prevaga štokavštine na jugoistočnim područjima;

   c) zamiranje čakavštine u književnoj funkciji kao i nestanak ćiriličnoga pisma u prvoj polovici 18. stoljeća;

   d) jačanje kajkavskoga književnog jezika;

   e) razvoj novoštokavštine na južnim područjima;

   f) promišljanja o ujedinjavanju hrvatskoga jezika i reformi grafije.

 

 

Razdoblje razvoja jezičnoga standarda:

 

4. razdoblje (1750. – 1830.) – ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini književni jezik u južnome kompleksu. Njegova su obilježja:

 

   a) početak standardizacije toga jezika i jačanje njegova utjecaja na područje drugoga kompleksa;

   b) relativno brz razvoj kajkavskoga književnoga jezika i njegove ortografske stabilizacije, uz nizak stupanj standardizacije;

   c) opadanje književne čakavštine;

   d) pobjeda latinice na jugu i dalji pokušaji njezina reformiranja;

   e) jačanje uzajamnih veza među književnim središtima;

   f) razvoj funkcionalnih stilova jezika (osim beletrističkoga) u obama književnim jezicima. Za rješavanje spornih jezičnih problema od pomoći su brojne tadašnje gramatike i rječnici.

 

5. razdoblje (1830. – kraj 19. stoljeća) – povezivanje obaju kompleksa uz prihvaćanje štokavštine kao jedinoga hrvatskoga jezičnoga standarda. Njegova su obilježja:

 

   a ) općehrvatska pravopisna reforma s prihvaćanjem fonološkoga pravopisa;

   b) postupno otklanjanje ikavsko-ijekavske dihotomije;

   c) borba različitih koncepcija kako bi se utvrdio optimalan oblik novoštokavskoga standarda koji se znatno razvija;

   d) borba s ostatcima jezičnoga regionalizma.

 

6. razdoblje (20. stoljeće) – učvršćivanje standarda. Njegova su obilježja:

 

   a) sporenja oko pravopisne reforme kao izraz protivljenja jezičnoj unifikaciji;

   b) polovicom šezdesetih godina dozrijeva svijest o nužnosti stvaranja posebne, stabilne, novoštokavske hrvatske norme;

   c) oštri jezični sporovi protiv vladine politike, a u korist razvoja hrvatskoga standarda;

   d) na početku stoljeća pojavljuju se čakavska i kajkavska dijalekatna književnost koje se neprestano razvijaju.

 

Pojava hrvatskoga regionalizma na području jezika, tj. postojanje književne tronarječnosti od 16. do polovice 18. stoljeća, daje nam mogućnost za proučavanje uzajamnih odnosa među pojedinim književnim jezicima i promatranje nastajanja pojave naddijalekatnosti, što je jedan od potrebnih uvjeta za standardizaciju.

 

 

 

Standardni i/ili književni jezik

 

"Pojednostavljeno rečeno, 'standardni' jezik je jednostavno moderni naziv za 'književni jezik' (upravo je Dalibor Brozović, veliki hrvatski lingvist, uveo termin 'standardni' jezik u kroatistiku). Treba ipak istaći i jednu razliku. Naziv 'standardni jezik' upotrebljava se uglavnom samo za moderne službene varijante jezika jer se pod njim podrazumijeva službena nadregionalna jezična varijanta koja je u upotrebi u svim slojevima društva. Stoga je o standardnom jeziku u pravom smislu te riječi nemoguće govoriti prije pojave obaveznog osnovnog školovanja i pojave modernih medija i uopće opće pismenosti. Službene varijante jezika su i prije postojale, no one su uglavnom bile ograničene samo na više slojeve društva ili su bile ograničene upotrebe. Postojala je književna tradicija i književni jezik, no to nije bio jezik koji su učili svi slojevi društva i kojim bi se svi služili u međudijalekatskoj komunikaciji. Tako se može govoriti i o stvaranju hrvatskoga književnoga jezika npr. u 18. stoljeću, ali se o standardnom jeziku, u modernom smislu te riječi, može govoriti tek negdje od 19–20. stoljeća, tj. u praksi se taj naziv samo tako upotrebljava.

 

Ovdje svakako treba napomenuti da je ispravljanje poput "ne kaže se književni nego standardni jezik" nepogrešiva oznaka jezikoslovnih mediokriteta. Kao prvo, i danas se katkad umjesto standardni kaže književni jezik, a, osim toga, riječi imaju značenje koje im pridamo, pa tako i 'književni jezik' može značiti sve ono što nam znači i 'standardni jezik', bez obzira na to što je izveden od riječi 'knjiga'. Termin 'književni jezik' je zamijenjen 'standardnim jezikom' iz čiste mode pod utjecajem američke uporabe." (Mate Kapović, "Čiji je jezik?", 2011.)

 

 

U kroatistici prevladava periodizacija hrvatskoga književnoga jezika Dalibora Brozovića. Kao što je već rečeno, neki kroatisti dovode u pitanje vrijeme početka standardizacije, ali ne i Brozovićevo određivanje broja razdoblja i obilježja svakoga pojedinoga razdoblja (koja jasno svjedoče o opadanju statusa čakavštine i kajkavštine).