Je li čakavština zajik, jazik, jezik, dijalekt, narječje, neki lokalni govor, idiom? Da vidimo malo kakova je to životinjica. Iako je primarna namjera bila da se ovdje piše jednostavnim i razumljivim jezikom, hajdemo prvo vidjeti kako čakavštinu definiraju jezikoslovci. Evo jedne kratke definicije prema J. Lisac: "Čakavština je jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, nazvano čakavskim prema zamjeničkoj riječi ča, iako dolaze i druge zamjeničke imenice osim ča, tj. ca, će, ce, ćo, takoder što, šta, kaj."

Dakle za standardni hrvatski jezik, dakle onaj koji nas uče u školama, onaj koji bi kao pretežno trebali koristiti u javnoj komunikaciji, u javnim ustanovama, na televiziji itd., za njega je lako reći da je to stvarno jezik. On je uređen i standardiziran, on ima neku strukturu, red, neka pravila. Taj jezik je godinama stvaran i dograđivan, na bazi nekih lokalnih materinjih govora. Glavni smisao te standardizacije, unifikacije, bi bila ideja da se svi unutar tog jezičnog prostora razumijemo, bez obzira na naše toliko različite materinje govore, te da si olakšamo komunikaciju. Naravno tu se odmah nadovežu oni koji govore da nam treba jedan i jedini hrvatski jezik, kao koheziona snaga hrvatske nacije bla, bla ..., ali nećemo sad o tome.

A što je sa čakavštinom? Je li čakavština na Korčuli jednaka onoj u Istri? Kako zvuči čakavština u Gradišću u Austriji? Koliko se razlikuje od one u Hrvatskoj? Ili možda da krenemo od toga što je to zajedničko čakavskim govorima. Jezikoslovci kažu da su ovo neke od zajedničkih značajki čakavskih govora:

• zamjenice ča i zač;

• stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);

• refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski, ekavski);

• ...

Naravno, postoji tu još dosta zajedničkih karakteristika, ali rekli smo da nećemo previše komplicirati.

Tko je ikada malo slušao razne čakavske govore i uspoređivao ih, jasno mu je da postoje razlike među raznim lokalnim čakavskim govorima. Jezikoslovci za neki lokalni govor često koriste i izraz “idiom”. Primjetit ćemo na primjer da u uskom obalnom pojasu u današnjoj Dalmaciji i na njenim otocima prevladava ikavski refleks jata, negdje oko Pašmana i Ugljana on već prelazi u ikavsko-ekavski refleks jata. Sljedeća veća promjena, prema ekavskom refleksu jata biti će negdje oko Bakra, pa kako idemo prema sjeverozapadu čakavski govori prelaze u ekavske. Naravno nije sve tako jednostavno, na sjevernojadranskom području postoje razne oaze i diskontinuiteti u govorima. Imamo ekavske oaze usred ikavsko-ekavskih govora (npr. Crikvenica “usred” Vinodola), imamo čisto ikavske oaze (Klana, Studena) u blizini ikavsko-ekavskih i ekavskih govora. Imamo i štokavsko-ikavske oaze usred čakavskih (npr. Zagon kod Novog Vinodolskog). Takvih primjera je mnogo. Dakle govori se u principu mijenjaju “postepeno”, tu kao postoji neki postepeni kontinuitet u tim promjenama, ali i ne baš ... Postoji tu i dosta diskontinuiteta, a koji su posljedica intenzivnih seoba. O tome ćemo detaljnije nešto kasnije.

Jezikoslovci bi ovaj skup čakavskih govora nazvali “čakavskim narječjem”, neki “čakavskim dijalektom” itd. Nekad se ni oni baš ne mogu dogovoriti ča bi to bilo narječje, ča je dijalekt, postoji li uopće neka razlika između ta dva pojma itd. No pustimo ih neka se dogovore oko toga ... ako mogu.

Međutim čini se da se uopće nema smisla opterećivati nekim definicijama, a posebno ne nekim kompliciranim. U svakom slučaju radi se o jednom skupu čakavskih lokalnih govora.

A ako bi baš htjeli izreći neku jednostavnu definiciju, mogli bi reći da je čakavština skup lokalnih čakavskih govora, skup lokalnih čakavskih govora koji imaju velik broj zajedničkih osobina, i to u “leksiku”, znači u istim, vrlo sličnim ili sličnim riječima, u zamjenicama “ča” i “zač”, u starom naglasnom sustavu, “refleksu jata” (ovisno da li se radi o ikavskom, ikavsko-ekavskom ili ekavskom govoru itd.).

Zanimljivo je i da bi još jedan važan kriterij posebnosti čakavštine, tj. razlikovanja čakavštine, kajkavštine i štokavštine mogao biti i – razumljivost. Mnogi govornici gore spomenutih narječja gotovo da ne razumiju jedni druge, odnosno ne razumiju mnoge riječi. Za tu razumljivost možemo vezati sličnost riječi – konkretno u čakavštini možemo naći veliki broj istih, vrlo sličnih ili sličnih riječi koje su karakteristične za čakavštinu od njenog krajnjeg juga, pa sve do krajnjeg sjevera. A istovremeno te iste riječi nisu karakteristične za KAJkavštinu i za ŠTOkavštinu. Kada lingvisti govore o sličnosti riječi govore o “leksiku”. Oni često kažu da “leksik nije bitan” za to da li se radi o ČA, KAJ ili ŠTO-kavštini. Zašto oni misle da sličnost riječi, tj. razumljivost nije bitna – ne znam! To morate pitati njih. Moguće je da su jednostavno “zabrijali” na detalje, izgubili se u teoretiziranju i detaljima, mikroskopiraju koru drveća, a više ne vide da su u šumi ...

Naravno na rubnim područjima između čakavskih i štokavskih govora (npr. u smjeru istoka), te na rubnim područjima prema hrvatskim i slovenskim kajkavskim govorima, govori se više-manje postepeno mijenjaju i prelaze iz jednih u druge. Na nekim rubnim područjima teško je i definirati da li se radi o čakavskom, kajkavskom ili štokavskom govoru. A zanimljivo je i da u okolici Ogulina postoje govori koji zapravo predstavljaju mješavinu čakavskih, kajkavskih i štokavskih govora. Kao da se radi o nekoj “jezičnoj tromeđi”.

Dakle čakavština se u svakom slučaju ne može nazvati jezikom u smislu u kojem je to hrvatski standardni jezik. Čakavština nije umjetni standardni jezik, ona nije standardizirana na umjetan način, ona nije nastala na umjetan način, ona je skup prirodnih, materinjih govora, koji su se prvenstveno prenosili prirodnim putem, s pokoljenja na pokoljenje.

S druge strane imamo prevladavajuće mišljenje jezikoslovaca da i hrvatski standardni jezik i tzv. “narječja” (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) predstavljaju jedan jezik u nekom širem smislu. Pa onda ako su tako različite skupine govora kao što su čakavski, kajkavski i štokavski (gdje se po kriteriju razumljivosti govornici često slabo razumiju) dio jednoga jezika, onda bi mogli reći i da skup čakavskih govora (sa svim svojim lokalnim razlikama) također predstavlja jezik. Iako se i čakavski govori međusobno razlikuju, njegovi govornici će se puno bolje razumijeti nego govornici hrvatskih ČA/KAJ/ŠTO narječja. U tom smislu je i čakavština, kao skup čakavskih govora sa velikim brojem zajedničkih karakteristika također jezik.

Je li čakavština po nekoj strogoj definiciji jezik ili nije – zapravo i nije toliko važno! Važno je, barem onima kojima je do nje stalo, očuvati sve te lokalne čakavske govore u njihovom izvornom obliku (u trenutno preostalom obliku, a bilo bi idealno zapisati i neke arhaičnije, starije oblike), bilo kao žive govore (to bi bilo idealno), bilo kao “muzejske” čakavske govore sačuvane u knjigama (klasičnim, audio-knjigama/nosačima zvuka) i rječnicima.

Ideje o nekoj standardizaciji čakavštine i nisu baš pretjerano inteligentne, jer iako se čakavština u hrvatskim prilikama dosta razlikuje od štokavštine i kajkavštine, kada gledamo detalje čakavski govori se također međusobno razlikuju. Standardizacija čakavštine bi, kao i što je to slučaj sa štokavštinom na nivou Hrvatske, značila odabir neke baze za novi ČA-standard, a sve nauštrb mnogih drugih čakavskih govora. Standardizacija čakavštine bi opet značila “ubijanje” svih onih čakavskih govora koji ne bi bili uzeti kao baza za ČA-standard. Standardizacija čakavštine dakle uopće nema smisla. Sve čakavske lokalne govore treba sačuvati u njihovom izvornom obliku (u trenutnom obliku ili nekim arhaičnijim oblicima). Trebalo bi ih očuvati kao žive lokalne govore (npr. poticati njihovo korištenje na lokalnom, a i na cijelom čakavskom regionalnom nivou), što je zapravo malo vjerojatno, ili ih barem očuvati kao “muzejske” lokalne čakavske govore, u smislu izdavanja rječnika lokalnih čakavskih govora (klasične knjige, te audio-knjige koje bi sačuvale i naglaske).

Jasno je da postoje određene razlike u čakavskim govorima, pa stoga neki kažu da je to prepreka da se čakavštinu nazove jezikom, ali ne treba baš previše ni detaljizirati. Ako pogledamo nešto širu sliku, sliku na razini cijele Hrvatske, onda ćemo vidjeti da su razlike između čakavskih govora puno manje nego razlike između čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja. Po tom kriteriju bi se čakavština mogla nazvati jezikom.