Jugoistočni čakavski prostorno-jezični kompleks prostire se na srednjodalmatinskom obalnome pojasu na potezu od Posedarja kod Novigrada do Omiša, te južnije na zapadnome dijelu poluotoka Pelješca, a na otočnome pojasu južnije od zadarskoga arhipelaga, zaključno s otocima Korčulom i Lastovom.

 

 

 

Dijalekti u sastavu čakavskog narječja

 

 

Čakavsko narječje koncem starojezičnog razdoblja čini sedam autohtonih dijalekata. To su:

 

1. sjevernočakavski buzetski dijalekt

2. sjevernočakavski ekavski dijalekt

3. sjevernočakavski ikavski dijalekt

4. sjevernočakavski ikavsko-ekavski dijalekt

5. srednjočakavski ikavsko-ekavski dijalekt

6. južnočakavski ikavski dijalekt

7. južnočakavski jekavski (lastovski) dijalekt

 

Sjevernočakavski ekavski dijalekt, središnji i najveći među dijalektima poteklima unutar sjeverozapadnoga čakavskog kompleksa, formirao se u starojezičnome razdoblju na prostoru hrvatske Istre: južno, jugozapadno, te najvećim dijelom i jugoistočno ispod buzetskoga dijalekta, u sjevernoprimorskome priobalju sve do lijeve obale Rječine, a obalom do zaključno Bakra u Kvarnerskome zaljevu, gdje još uključuje kvarnerski otok Cres i sjeverni dio otoka Lošinja. Tijekom srednjojezičnoga razdoblja izgubljen je na čitavu sjeverozapadnom i jugozapadnome, (manjim dijelom) i na sjeveroistočnome prostoru istarskoga kopna.

 

Sjevernočakavski ikavsko-ekavski dijalekt, rubni dijalekt unutar sjeverozapadnoga čakavskog kompleksa, u starojezičnome se razdoblju formirao na sjevernoprimorskome području: na istočnoj strani kvarnerskoga otoka Krka (gdje su mu u 20. st. potomci starosjedilački govori omišaljskoga, vrbničkoga i dobrinjskoga tipa), te u obalnim govorima južno od Bakra zaključno s Povilama kod Novoga Vinodolskoga, u sjevernoprimorskome priobalju na potezu od lijeve obale Rječine do Ledenica, gdje su mu potomci u 20. st. grobnički, hreljinski, zlobinski, šmričko-križišćarski, bakaračko-kraljevički i vinodolski govori.

 

Sjevernočakavski buzetski dijalekt najsjeverniji je čakavski dijalekt, više od tisućljeća u životnome dodiru sa slovenskim dijalektima, što je ostavila traga i na njegovoj jezičnoj fizionomiji, osobito u vokalizmu i naglasku. Dijalektolozi su dugo buzetski dijalekt svrstavali u slovenski jezik i kajkavsko narječje zbog upotrebe upitno-odnosne zamjenice 'kaj'. Međutim, on je poseban dijalekt čakavskog narječja. Uz 'kaj' javlja se i zamjenica 'ča'.

 

Sjevernočakavski ikavski dijalekt, rubni i najmanji među dijalektima poteklima unutar sjeverozapadnoga čakavskog kompleksa, u starojezičnome se razdoblju formirao na uskome prostoru sjeveroistočne Istre gdje je današnja granica između Hrvatske i Slovenije. Na tome su prostoru mjesta Klana i Studena.

 

Južnočakavski ikavski dijalekt prostire se u 20. st. na srednjodalmatinskom obalnome pojasu na potezu od Novigrada i Nina do Omiša, te južnije zaključno sa zapadnim dijelom poluotoka Pelješca, na otocima južnije od zadarskoga arhipelaga, zaključno s Korčulom.

 

Južnočakavski jekavski dijalekt, ponikao je na Lastovu, najjužnijemu čakavskom otoku, između Korčule, najjužnijega otoka s govorima južnočakavskoga ikavskoga dijalekta, te Mljeta, otoka s govorima koji pripadaju zapadnoštokavskome dubrovačko-mljetskom dijalektu.

 

Srednjočakavski ikavsko-ekavski dijalekt u starojezičnome je razdoblju obuhvaćao govore na kvarnerskim otocima počevši od lošinjskoga arhipelaga (središnji i južni dio Lošinja, Unije, Susak, Srakane, Ilovik) te jugozapadnoga dijela otoka Krka (Punat i Baška s okolnim starim naseljima) do zaključno otoka zadarskoga arhipelaga, s granicom ispod najjužnijih Ugljana i Dugoga otoka; na obalnom i zaobalnome pojasu od Senja do Posedarja kod Novigrada, te na kontinentalnome prostoru u Gorskome kotaru, Pokuplju, Pounju i Lici. Bio je i ostao najveći i najrasprostranjeniji čakavski dijalekt.

 

 

 

Srednjohrvatsko razdoblje

(od konca 15. do početka 18. st.)

 

 

Srednjojezično su razdoblje obilježili prodori Osmanskoga Carstva preko prostora jugozapadne Europe prema srednjoj Europi, započeti još u drugoj polovici 14. stoljeća. Čakavsko narječje, koje se u predmigracijsko doba protezalo od mora do rijeke Une, konstantno je na istočnom dijelu gubilo svoj prostor, da bi se nakon nekoliko stoljeća svelo na uzak primorsko-otočni pojas koji čak ni na kopnenom dijelu nije ostao kompaktan, nego je na podosta mjesta razdvojen štokavcima koji su gdjegdje, osobito na južnom dijelu, prešli i preko mora na najbliži im dio otoka. Osim toga, pomicali su se i oni čakavci koji nisu neposredno osjetili tursko kopito, miješajući se s ostalim čakavcima ili pak stvarajući oaze na područjima drugih narječja i drugih jezika.

 

Migracijski štokavski govori potisnuli su čakavštinu prema obali i tako je odijelili od nekadanjih štokavskih susjeda. Tako su dobiveni štokavski govori s jačim ili slabijim čakavskim supstratom, a infiltracijom štokavaca na sljedeći čakavski pojas nastaju čakavski tipovi podvrgnuti jačoj ili slabijoj štokavizaciji. Govori slobodniji od štokavskog utjecaja ostali su dakle samo na udaljenim otocima.

 

U čakavskom narječju su tijekom migracija u srednjojezičnome razdoblju opstali svi predmigracijski dijalekti, iako neki od njih na znatno smanjenu povijesnome prostoru ili dislocirani sa starih i raspršeni po novim prostorima, te izloženi novim civilizacijskim i međujezičnim dodirima i prožimanjima. U čakavskom narječju je u migracijama i u razdoblju poslije njih nastao i jedan novi dijalekt podrijetlom iz drugoga narječja (migracijski jugozapadni istarski).

 

 

Sjeverozapadno čakavsko područje

 

 

1) Na zapadnome su dijelu otoka Krka još sredinom 15. st. naseljeni čakavci sa zavelebitskih prostora, govornici središnjega ikavsko-ekavskoga dijalekta, zajedno s tamošnjim rimokatoličkim Vlasima (Morovlasima), govornicima posebnoga romanskoga dijalekta koji se danas naziva istrorumunjskim. Želeći gospodarski unaprijediti zapadni šumoviti dio otoka Krka (Dubašnicu), koji mu je dopao pri obiteljskoj podjeli dobara, knez Ivan Frankopan Krčki je 1458. godine sa svojih zavelebitskih posjeda doveo na to područje porodice kmetova, među kojima je bilo i Vlaha. Čini se da se dio Vlaha nije dugo zadržao na otoku: vlasnici posjeda na susjednoj istarskoj obali već se 1462. (kako stoji u sačuvanoj ispravi) tuže vlastima da im 'Ćići' kneza Ivana kradu ljetinu. Vjerojatno su Ćići (Istrorumunji) preostali na Ćićariji u 20. st. (u Žejanama i Šušnjevici) njihovi potomci. Na Krku su ih čakavci asimilirali. Potonji se jezik na zapadu Krka ugasio koncem 19. st., a doseljenički su čakavski zapadnokrčki govori opstali.

 

 

2) Istra je tijekom srednjovjekovlja izgubila mnogo stanovništva ponajprije u međusobnim istrebljivačkim ratovima komuna za granice i posjede, ali i zbog uzastopnih pošasti (osobito kuge i malarije) te prirodnih nepogoda praćenih nestašicama hrane i epidemijama gladi. Mletački su i austrijski gospodari od 15. i 16. stoljeća pokušavali reanimirati demografski i gospodarski klonulu pokrajinu kolonizacijama zapuštenih predjela i gotovo bezljudnih gradova, nudeći došljacima (iz Italije, Furlanije, Austrije i Hrvatske) povoljne koncesije ne bi li se zadržali i pokrenuli privredu. Najuspješnijom se pokazala hrvatska kolonizacija: u čitavoj zapadnoj, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj Istri pod mletačkom upravom, te na sjevernome i istočnome obodu granice sa Slovenijom pod austrijskom vlašću, naselilo se i proširilo stanovništvo podrijetlom iz južnih hrvatskih krajeva tada već ozbiljno uznemirenih osmanskim upadima.

 

 

Hrvatska je kolonizacija na tim područjima Istre donijela i znatniju promjenu jezične fizionomije:

 

a) Došljaci su s hrvatskog juga u (vjerojatno posve puste) sjeverozapadne predjele, a dijelom i na sjeveroistok, donijeli svoj čakavski ikavski dijalekt, koji je nadalje nastavio živjeti u dodiru sa starosjedilačkim sjeverozapadnim dijalektima u središnjoj i istočnoj Istri, te zajedno s njima opstao do 20. st.

 

b) Na istoku je istarskoga prostora hrvatskom kolonizacijom nastao pojas ikavsko-ekavskih govora, podrijetlom vjerojatno iz središnjega čakavskoga prostora, koji je u 20. st. zadirao do središnjih autohtonih sjeverozapadnih ekavskih govora.

 

c) Autohtoni je sjeverozapadni čakavski dijalekt u jugozapadnim istarskim predjelima gdje je u vrijeme kolonizacije još preostalo nešto starosjedilaca, tijekom kolonizacija ostao kao supstrat prekriven većinom ikavskim čakavskim dijalektom došljaka, već ranije izmiješanim s jednim od predmigracijskih zapadnoštokavskih ikavskih štakavskih dijalekata južnohrvatske provencijencije. Na tome je jugozapadnom prostoru u sljedećim stoljećima nastao novi čakavski postmigracijski dijalekt, koji je i u 20. st. sačuvao troslojna genetska obilježja. To je (8.) jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt. Nastao je u Istri nakon seoba do kojih je došlo uglavnom u 16. st. Migracije su potekle iz Dalmacije, iz dijalekta koji je oformljen vjerojatno u zaleđu Makarskoga primorja. To je teren gdje se govorilo pretežno štokavski, neznatno čakavski, a glavna su obilježja štakavizam i novoštokavska akcentuacija. Jasno je da su se iseljenici na putu zadržavali na šibensko-zadarskom području, gdje su sigurno primili nešto čakavskih crta, a blaga daljnja čakavizacija je slijedila u Istri, gdje je svakako otprije bilo i hrvatskoga čakavskog elementa, uz romansko stanovništvo. Nerijetko se upravo Nadin kod Zadra spominje kao mjesto odakle je naseljena Premantura i okolica, no očito je zadarska okolica bila tek međustanica na putu u Istru (u Istri svi su hrvatski starosjedioci bili čakavci). Važno je, međutim, to da je među bjeguncima u Istru sigurno bilo i doseljenih čakavaca, također činjenica da su u Istri čakavci, starosjedioci i naseljenici novijega doba, utjecali na idiome jugozapadnoga istarskoga dijalekta. Ukupan je rezultat taj da danas u tom dijalektu uglavnom prevladavaju čakavske crte osim na području krajnjeg istarskog juga, tj. Premanture i okolice. Te su čakavske crte dijelom jugoistočnoga tipa, dijelom sjeverozapadnoga tipa. Riječ je, dakle, o osobinama donesenim s juga i o osobinama primljenim u Istri.

 

d)  Peroj, mjesto na zapadnoj istarskoj obali, crnogorska kolonija od sredine 17. st., sačuvalo je do 20. st. osnovna obilježja zetsko(lovćensko)-sandžačkoga dijalekta istočnoštokavskoga narječja.

 

 

 

Središnje čakavsko područje

 

 

Kontinentalni dio područja na kojemu se koncem starojezičnoga razdoblja prostirao najveći, središnji ikavsko-ekavski dijalekt, izložen stalnim osmanskim prodorima, postao je u srednjojezičnome razdoblju permanentnim bojištem i razbojištem s kojega je autohtono stanovništvo masovno bježalo u pravcu sjevera i sjeverozapada u potrazi za mirnijim i sigurnijim životom. U 20. st. su opstale sljedeće dijaspore kontinenentalnih čakavaca, govornika ikavsko-ekavskoga dijalekta, dislocirane sa svojih prostora u srednjojezičnome razdoblju:

 

a) osamdesetak naselja u današnjim granicama Hrvatske: u unutrašnjosti Istre ('čepićki klin' i ceranska skupina), na Opatijskome krasu, u Žumberku, u Lici te u sjevernome hrvatskom primorju (Draga Trsatska),

 

b) desetak naselja u današnjim granicama Slovenije,

 

c) pedesetak naselja u sjevernome i srednjemu Gradišću u današnjoj Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj.

 

Migracije su posve narušile teritorijalni kontinuitet čakavskog ikavsko-ekavskoga dijalekta na kontinentalnome prostoru, te se govori preostali na nekad kompaktnu terenu poslije migracija i u 20. st. doimlju kao veće ili manje oaze u prostoru pokrivenu novopridošlim istočnoštokavskim istočnohercegovačkim dijalektom. Takve su u Gorskome kotaru dvije čakavske skupine: jedna mlađa i manja, nastala pomicanjem i proširenjem primorskih čakavaca dublje u svoje zaleđe, te druga oko Vrbovskoga i Bosiljeva koja se nastavlja na pokupskome, prikupskom i žumberačkome području, te u dvadesetak mjesta u zoni oko Ogulina. Moguće je da potonja skupina na navedenim područjima nastala tek u migracijskome razdoblju od pridošlih čakavaca izbjeglih iz južnijih i jugoistočnih predjela, Pounja i Like. Autohtoni čakavski kakav je bio u predmigracijskoj Lici preostao je samo u dvjema oazama oko Otočca i u tragovima oko Slunja, a na obali samo u Senju.

 

Iz zaleđa su se na obalno podvelebitsko područje južno od Senja a dijelom i na južni dio otoka Paga proširili govornici ikavskoga dijalekta zapadnoštokavskoga narječja. U zavisnosti od gustoće čakavskoga supstrata na južnopaškome prostoru pridošli su se ikavci u sljedećim stoljećima manje ili više počakavili, odnosno zadržali zapadnoštokavsku fizionomiju.

 

U razdoblju Vojne krajine su se na kontinentalne prostore s kojih su nestali čakavci (Gorski kotar, Lika, Krbava, Banovina) naselili govornici istočnohercegovačkoga dijalekta istočnoštokavskoga narječja. 

 

 

Zbog usmjerenosti ČAbooka na sjevernojadransku čakavštinu, izostavljeno je južno čakavsko područje.