Vi se nalazite ovdje: /ČAbook/ČApedija/Rječnici
Sjevernojadranski čakavski dijalekatni rječnici
U Hrvatskoj se, kao i u drugim zemljama, objavljuju dijalekatni rječnici. Oni su nam važan izvor podataka o našim govorima i dijalektima, uz razne dijalekatne monografije, gramatike, jezične opise itd. Treba istaknuti da u hrvatskoj dijalekatnoj leksikologiji nema skupnoga rječnika ni za jedno narječje, niti za ijedan dijalekt. Postoje rječnici pojedinih mjesnih govora ili skupina govora (kojima je hrvatska dijalektologija obogaćena u protekla dva desetljeća).
S obzirom na autorstvo, dijalekatne rječnike možemo podijeliti na one koje pišu stručnjaci – jezikoslovci, i na one koje pišu nestručnjaci – amateri, odnosno zainteresirani laici. Primjer je takva, amaterskoga rječnika, npr. Crkveniški besedar, autorice Đurđice Ivančić-Dusper. Dijalekatne rječnike koje pisahu stručnjaci možemo pak podijeliti na one čiji su autori izvorni govornici dotičnoga govora (npr. Milan Moguš, Senjski rječnik, 2002.) i na one čiji autori nisu izvorni govornici dotičnoga govora (npr. Peter Houtzagers, The Čakavian Dialect of Orlec on the island of Cres, 1985.). Dijalekatni bi nam rječnici trebali davati obavijesti o određenom govoru na više razina (o nekima više, o nekima manje) – fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj, semantičkoj, sintaktičkoj itd. Tako jedna riječ u dijalekatnom rječniku, kao uostalom u kojem god rječniku, treba imati zabilježen naglasak, kod imenica rod, druge važne morfološke oblike, što točniju definiciju i po mogućnosti primjer uporabe dotične riječi u rečenici. Što će od svega ovoga biti zastupljeno u pojedinom rječniku, i kako, ovisi dakako o autorima pojedinačnih rječnika.
Nestajanje dijalektalnoga govora nije samo lokalni problem: širom svijeta svake godine zauvijek izumre iznenađujuće velik broj jezika, a dijalekti u sve većoj mjeri ustupaju mjesto standardnom književnom jeziku. Taj je problem u velikoj mjeri rezultat depopulacije ionako sve slabije naseljenih sredina, u kojima se jezik kao živi organizam teško uspijeva oduprijeti standardizaciji: broj izvornih govornika ubrzano se smanjuje, a mlađa populacija, bježeći iz ruralnih, otočnih ili ekonomski uništenih sredina vrlo brzo zaboravlja dijalekt obiteljskoga kruga i prihvaća jezik nove sredine, koji ne mora nužno biti standardni hrvatski izraz, nego je to često i urbani sleng. Stoga je važno svako monografsko izdanje koje na mikrorazini istražuje govor kojem prijeti nestanak ili zaborav.
U tekstu koji slijedi upoznat ćemo vas s izdanjima sjevernojadranskih čakavskih dijalekatnih rječnika i dati vam neke osnovne informacije o njihovom sadržaju. Tekst je popraćen stručnim prikazima, osvrtima i linkovima koji se odnose na pojedine rječnike.
Dugo vremena se o crikveničkoj čakavštini znalo vrlo malo, a danas možemo reći da nam je taj govor dobro poznat. Zasluge za to pripadaju Ivi Lukežić, autorici knjige Trsatsko–bakarska i crikvenička čakavština (Rijeka, 1996), Silvani Vranić, piscu disertacije i knjige o čakavskom ekavskom dijalektu, Đurđici Ivančić–Dusper, sastavljačici crikveničkoga rječnika pod naslovom Crkveniški besedar. Posljednjespomenuta autorica jedna je od onih ljudi što nisu dijalektolozi (kao npr. Ankica Piasevoli ili Tomislav Maričić–Kukljičanin) a svojim su trudom u nedavno vrijeme zadužili hrvatsku filologiju i govore u kojima su rođeni.
Može se reći da je ekavski čakavski dijalekt već u znatnoj mjeri leksikografski prikazan. O tom prije svega govore djela Petera H. Houtzagersa (Orlec na Cresu), Marijana Milevoja (Labin), Janneke Kalsbeek (Orbanići kod Žminja) i Franje Mohorovičića–Maričina (Rukavac). Tim djelima dodan je i crikvenički rječnik o kojem pišem ovih nekoliko riječi. S oko 3500 riječi crikvenički je rječnik dosta opsežan, iako, naravno, nije jedan od najvećih hrvatskih dijalekatnih rječnika. Svakako je tu u elementarnom obliku obrađen znatan dio domaćih riječi.
Taj je rječnik istojezičan, tj. navedene su čakavske natuknice i njihovi ekvivalenti u standardnom hrvatskom jeziku.
Crikvenički rječnik ima velik broj natuknica što pripada istom tematskom krugu, npr. području ribarstva. Napominjem da na kraju knjige nalazimo i nazive za ribe, izreke, uzrečice, poslovice i pozdrave.
Rječnik Đurđice Ivančić–Dusper točno je zemljopisno lociran, tj. donosi riječi što se govore u samoj Crikvenici. To znači da nisu popisivani leksemi iz crikveničke okolice.
Natuknice su navedene kako se izgovaraju, a to prije svega znači da su one akcentuirane. Akcentuaciju je obavila Sanja Zubčić. U tom govoru javljaju se tri akcenta (kratkosilazni, dugosilazni i akut), s time da su u njem sačuvane stare nenaglašene duljine i ispred akcenata i nakon njih. Morfološke odrednice natuknica nisu uključene u crikvenički rječnik.
Čakavski rječnik o kojem govorimo ne donosi egzemplifikacije, dakle, ne donosi primjere riječi unutar rečenica. Svakako je istina da su nakladnici, Adamić d.o.o. iz Rijeke i Ustanova u kulturi "Dr. Ivan Kostrenčić" iz Crikvenice, učinili dobro djelo objavljujući skromni ali pak vrijedni Crkveniški besedar.
4. IVANČIĆ-DUSPER, Đurđica, Crkveniški besedar. Rijeka: Adamić; Crikvenica: Ustanova u kulturi "Dr. Ivan Kostrenčić" 2003.
Napisao: Josip Lisac (Crikvenički rječnik, Kolo, Broj 1, proljeće 2003.)
Prikaz rječnika:
Martina Kuzmić: "Crikvenička čakavština", u Čakavska rič, XXXII (2004), broj 2, Split, srpanj-prosinac PDF
Link: Crkveniški besedar
Mjesni govor Orbanići blizu Žminja opisala je na fonološkoj, morfonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini nizozemska dijalektologinja Janneke Kalsbeek s Amsterdamskog sveučilišta u raspravi The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria (1998). 1999. godine za istu je knjigu dobila prestižnu američku nagradu za najbolji lingvistički rad na području slavistike.
"Materijal sam prikupila na terenu osamdesetih godina prošlog stoljeća u selu Orbanići, dva kilometra sjeverozapadno od Žminja. Glavni su mi informanti bili Nevenka Erman rođ. Orbanić, koja je objavila svoju zbirku pjesama na žminjskom/orbanićkom govoru (Ma je dušelo, Žminj 2005.), i njezini roditelji Mate Orbanić 'Barita' i Vitorija Orbanić rođ. Kuhar (rođena u selu Kuhari), te pok. Mate Orbanić 'Šantinin'. Svima njima sam vrlo zahvalna za suradnju i pomoć." (J. Kalsbeek)
Janeke Kalsbeek u knjizi daje opširan opis govora sela Orbanići, koji je reprezentativan za žminjski govorni tip. Nakon opsežnog i detaljnog pregleda glavnih fonoloških, morfoloških i sintaktičkih značajki, slijede akcentuirani tekstovi, reproducirani s magnetofonski snimljenog govora. Autorica je sa svojim informantima uglavnom razgovarala o životu u Orbanićima odnosno o njihovim lokalnim običajima i navikama, pa tako iz tekstova možemo saznati zanimljive podatke o stanovnicima Orbanića koji se tiču obavljanja kućnih poslova, rada u polju, alata, zatim informacije o njihovim tradicionalnim običajima, religiji itd. Zadnja skupina tekstova naslovljena je "Priče i anegdote" ("Stories and anecdotes").
Zadnje poglavlje čini akcentuirani rječnik govora Orbanića ("Lexicon") na dvjestotinjak stranica. "Leksik sadrži više vrlo različitih slojeva. Kao periferijsko govorno područje, Žminjština je s jedne strane i u leksiku sačuvala mnogo starina, a s druge strane poprimila dosta novih, pretežno romanskih riječi. Specifičan sloj rječnika tvori kategorija leksema koja je, kako je već konstatirao Ivić, tipična za šire istarsko jezično područje (a djelimično i za slovensko), a kamo spadaju mnogobrojne vrlo česte riječi. Na primjer: ȁš u značenju 'jer', čȕda 'mnogo', jȕtre 'sutra', vȁlje (često reduplicirano, vȁlje vȁlje) 'odmah', lȁzno (nĩman lȁzno 'nemam vremena'), postuol 'cipela', otrȍk 'dijete; dečko', brȅk 'pas' (…) Osim toga, nalazimo znatan broj onih leksema koje Svetlana Zajceva klasificira kao specifične čakavske (tj. kojih nema ni u slovenskom ni u štokavskom), npr. tr 'ta', brȋžan 'jadan', tȗk 'mast'. (…) Znatna je količina posuđenica iz venecijanskoga, npr. kandriȇga 'stolica', lužȃr 'krunica (za molitvu)', piruȏn 'vilica' i stotine drugih." (Izvor: Janeke Kalsbeek - "O žminjskom govoru" PDF )
Dio knjige dostupan je na sljedećem linku:
6. KALSBEEK, Janneke, The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria. Amsterdam : Rodopi 1998.
2004. godine u izdanju Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke Milan Kranjčević objavio je prvi rječnik toga kraja – Rîčnik gȁcke čakãvšćine, Kõnpoljski divân. Ovaj rječnik obuhvaća, kako mu i podnaslov kaže, samo govor Kompolja. Selo Kompolje, koje ima 450 stanovnika, nalazi se na jugozapadnom rubu pokrajine Gacke. Ovo osebujno djelo prvi je dijalektološki deskriptivni rječnik koji se odnosi na zavelebitsku čakavštinu na području rijeke Gacke, a do njegove pojave nije bilo ni značajnijega popisa riječi toga kraja. Rječnik opisuje leksičku građu kompoljske čakavštine (riječ je o ikavsko-ekavskoj čakavštini šćakavskog tipa s troakcenatskim naglasnim sustavom) u 28000 natuknica, dok je riječi mnogo više, uz brojne frazeme.
Ričnik se sastoji od proslova izdavača, u kojem se donose uvodne napomene o samom rječniku, njegovu nastanku i njegovoj svrsi – treba poslužiti ponajprije domaćem stanovništvu u Gackoj, ali i skrenuti pozornost javnosti na dio postojeće gacke čakavštine, s tendencijom da se počne prikupljati leksička građa za ostale mjesne govore, a s krajnjim ciljem da se sastavi potpuni rječnik gacke čakavštine, zatim od Uvoda i dijela gdje se opisuje zemljopisni položaj Kompolja i njegov leksik u odnosu na okruženje te od uputa Kako se služiti Ričnikom. Treba napomenuti kako je rječniku priloženo i nekoliko karata, što jezičnih što geografskih.
Treba istaći da je ovo vrijedno i opsežno djelo rezultat samo jednoga čovjeka koji je doslovno sav posao obavio sam. Autor je sam skupljao građu, bilježio, provjeravao na terenu, akcentuirao, uredio Ričnik, a sam je napravio i kontrolna čitanja i korekture. Na bavljenje čakavskim dijalektom, kako kaže u Uvodu, potakla ga je jedna kritika prve zbirke pjesama Krosna otočke pjesnikinje Jadranke Prša u kojoj je navedeno da pjesnikinja pišući na svom sinačkom idiomu piše "mrtvim jezikom". Čakavšćina Gacke nije mrtav jezik, ističe Kranjčević.
Rîčnik gȁcke čakãvšćine ulazi u red najvećih dijalektoloških hrvatskih rječnika - na 1.200 stranica donosi 28.000 riječi. Rječnik je izdala katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, uz potporu Vlade, a recenzenti su Silvana Vranić i Iva Lukežić.
8. KRANJČEVIĆ, Milan, Rîčnik gȁcke čakãvšćine. Kõnpoljski divân. Otočac: Katedra čakavskoga sabora pokrajine Gacke; Rijeka: Graftrade d.o.o. 2004.
Prikaz rječnika:
Stipe Kekez: "Vrijedan prinos proučavanju gacke čakavštine", u Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Prikazi i osvrti, knj. 30 (2004) PDF
Razgovor s autorom rječnika Milanom Kranjčevićem: Ričnik gacke čakavšćine, Novi list, 26.10.2004. PDF
Nikola Kustić u ovoj knjizi na četiri stotine stranica bavi se paškim gradskim cakavskim govorom; prikupivši veliko govorno blago i skupivši ga u lîbar, u velikoj je mjeri pomogao očuvanju dijalekta za koji se može reći da je dalmatinski specifikum. Naime, kako navodi autor, grad Pag jedina je urbana sredina na otoku na kojoj se govori cakavska varijanta čakavštine. Zbog prometne izoliranosti, patrijarhalnih obilježja života i ekonomske zaostalosti, paški se urbani govor u tako endogamijskoj sredini nije mijenjao stoljećima te je postao svojevrsni sociolingvistički fenomen i ujedno jedini oblik komuniciranja i jedino izražajno sredstvo. Svijest o potrebi očuvanja takva jezika sve je veća, no dosad nije bilo značajnih studija i istraživanja koja bi se time bavila na obuhvatniji ili stručniji način. U tom je smislu bilježenje glasova, riječi i izraza, kako navodi Kustić, mnogo više od pukih sentimentalnih razloga, jer svjedoči o korpusu hrvatske jezične baštine koja je upravo u gradu pisca prve hrvatske gramatike, Bartola Kašića, bila prepuštena zaboravu.
Autor je svoju opsežnu knjigu podijelio na tri dijela. Nakon uvoda, u kojem razmatra neke povijesne, geografske i organičke osobitosti, slijedi poglavlje o fonološkim osobitostima toga urbanoga cakavskog govora, pri čemu ga se smješta u kontekst čakavštine, i ujedno detaljnije govori o diftongizaciji, naglascima, načinu pisanja glagola, imenica, kao i o sintaksi jezika, s posebnim osvrtom na strukturu rečenice. U idućem poglavlju nalazi se desetak starih tekstova s točno obilježenim naglascima, a najveći dio knjige zauzima rječnik. U tom razlikovnom rječniku (koji je ponajprije ilustrativan, a ne leksikografski) prikupljene su riječi iz živoga govora koji se još i danas upotrebljava u toj sredini među izvornim govornicima. Poseban je dodatak knjizi CD s audiozapisom cakavskih tekstova koje čita autor, i sam izvorni govornik. Vidljivo je da je u sastavljanje knjige uložen znatan trud; ponajprije, opsežnost rječnika, koji obuhvaća tristotinjak stranica, upućuje na mukotrpan i dugotrajan posao kojega se očito može latiti tek netko dovoljno motiviran da jezik predaka i djetinjstva spasi od zaborava. Ova će knjiga za određeni broj čitatelja nedvojbeno imati primarno sentimentalnu vrijednost, no kako je riječ o izdanju u kojem su stručno i precizno analizirane stilske, fonološke i sintaktičke osobitosti toga cakavskoga govora kao urbanog jezičnog specifikuma, relevantnost bi knjiga mogla dokazati i u širem kroatističkom kontekstu.
9. KUSTIĆ, Nikola, Cakavski govor grada Paga s rječnikom. Zagreb: Društvo Pažana i prijatelja Paga 2002.
Napisao: Tonči Valentić (Cakavski govor grada Paga s rječnikom, Vijenac, br.240/15.5.2003.)
Nizozemski dijalektolog, profesor slavenskih jezika na Sveučilištu u Groningenu, H. P. Houtzagers (bavi se prvenstveno čakavskim i kajkavskim dijalektima) objedinjuje svoje proučavanje govora sela Orleca na Cresu u dijalektološkoj monografiji. Njegov terenski rad (1980.-1984.) financirala je Nizozemska organizacija za unapređenje čistog istraživanja (ZWO). U predgovoru autor upućuje posebne zahvale žiteljima Orleca (oko 200 stanovnika), osobito svojim informantima: Franici Benvin (r. 1912.), Gašpici Deželić (r. 1911.) i Etti Kučici (r. 1940.).
U uvodu autor objašnjava svoj izbor te iznosi zanimljiva sociolingvistička zapažanja: "žene su bolji informanti od muškaraca jer su opuštenije, komunikativnije i brže prevladavaju osjećaj nižeg socijalnog statusa koji se pripisuje govornicima dijalekta." Nadalje, "bolji informanti su ljudi odrasli prije 1945. godine jer im govor nije pod utjecajem standardnoga hrvatskog jezika kao govor mladih. Stariji ljudi žive takoreći u izolaciji – bez televizijskog programa, gotovo nikad ne napuštaju selo. Za razliku od mlađe generacije, vokabular im je bogatiji dijalekatnim riječima vezanim za tradicionalan način života (obrada zemlje, stočarstvo, običaji…). Najbogatiji i najčistiji dijalekt može se čuti kada stariji govore o svom svakodnevnom životu u prošlom vremenu, kad je postojala dijalekatna riječ za sve. Činjenica da stanovnici Orleca dijalekatni govor nazivaju 'po stãru' (on/ona govori 'po stãru) je najbolji primjer koliko zapravo stanovnici Orleca dijalekt povezuju sa prošlošću." Stoga autor bira metodu vođenog razgovora – svojim informantima postavljao je usputna, nenametljiva pitanja o životu, običajima, poslovima, anegdotama, pričama…, te je tako dobio 100 sati autentičnog, izvornog snimljenog govora.
U uvodu je još istaknuto da rad predstavlja sinkronijski opis dijalekta, a trebao bi poslužiti za dijakronijska istraživanja i za rekonstrukciju praslavenskog prozodijskog sustava.
Orlečki dijalekt pripada skupini sjeverozapadnih čakavskih dijalekata koji prilično dobro čuva tradicionalne značajke (ima najmanje inovacija). "Jedan od razloga je konzervativna populacija. Zbog udaljenosti od mora selo je ostalo bez utjecaja turizma, zadržan je tradicionalan način života i lokalni govor. Nakon 2. svjetskog rata populacija u Orlecu naglo opada i stari. Mladi odlaze, a stariji se do kasnih godina bave poljodjelstvom."
U ovoj studiji autor najveću pozornost posvećuje fonologiji i sklonidbama. Slijede akcentuirani tekstovi, reproducirani s magnetofonski snimljenog govora. Nisu popravljani prema pisanom jeziku, već su sačuvane značajke spontanog govora. Tekstovi su akcentuirani i interpunkcijski uređeni.
Najimpresivniji je rječnik na 200 stranica. Svjestan moguće ograničenosti i određenosti leksikološke definicije prema aktualnom značenju, autor se trudio da što točnije opiše značenje svake riječi u kontekstu.
3. HOUTZAGERS, H. Peter, The Čakavian Dialect of Orlec on the island of Cres. Amsterdam : Rodopi 1985.
"Godine 2013. ugledao je svjetlo dana Rječnik mjesnoga govora Pasjaka, objavljen kao drugi svezak Zbornika Liburnijskoga krasa, pokrenuta dvije godine ranije. U Predgovoru su prikazane osnovne jezične značajke mjesnoga govora Pasjaka koji pripada ikavsko-ekavskom dijalektu čakavskoga narječja. Središnji dio knjige zauzima Rječnik, koji prema riječima urednika obuhvaća 6000 natuknica. Sve su natuknice akcentuirane i poredane abecednim redom. Svaka natuknica tumači se standardnojezičnim ekvivalentom ili pak opisno, pri čemu se oprimjerenja navode uglavnom uz manje poznate lekseme i uključuju frazeološko blago ili kakvu rečenicu iz svakodnevne komunikacije. Nakon Rječnika slijedi popis autorovih informanata i literature kojom se služio. Radi pružanja što potpunije jezične slike pri kraju izdanja nalazi se autorova pjesma Jezik naše mame (akcentuirana) i izbor iz njegovih članaka objavljenih u Besedi, prilogu Novoga lista, koji uključuje devetnaest tekstova pisanih čakavštinom Pasjaka, među kojima je prvi iz 1997., a posljednji iz 2013. godine. Zaključno valja svakako pozdraviti ovaj vrlo vrijedan prilog hrvatskoj dijalekatnoj leksikografiji, u prvome redu čakavskoj." (Ivana Eterović)
Link: Tiskan je Rječnik mjesnog govora Pasjaka Josipa Orlanda Hrvatina
2. HRVATIN, Josip Orlando, Rječnik mjesnoga govora Pasjaka, Zbornik Liburnijskoga krasa, sv. 2, Općina Matulji – KUD "Danica" Pasjak, Matulji, 2013.
Između korica besedara Ivanka Bralić smjestila je više od pet tisuća riječi i izraza što se koriste u govoru šmričkog i kraljevičkog kraja. Rječnik sadrži 5247 čakavskih riječi koje su gramatički obrađene i akcentuirane te umetnute u rečenice domaćega govora. Ivanka Bralić govoreći o nastanku besedara za kojeg je građu počela skupljati još 1998. godine naglasila je kako naslov knjige sugerira da su to "besedi ke je govorila njezina familja", pa je sukladno s tim i slikar Vojo Radoičić oslikao omot knjige uobličivši ga u Ivankino rodoslovno stablo.
Izvor: Čakavske besede moje i sih mojih..., Novi list, 13.7.2014.
HRT Radio - Ćo mi, ćo ti: Ivanka Bralić (29.6.2014.)
Prikaz rječnika:
Silvana Vranić: "Čakavske besede moje i sih mojih z Šmrike i Kraljevice", u Zadarska smotra, Osvrti i prikazi, Godište LXIII, broj 4, 2014. PDF
1. BRALIĆ, Ivanka, Čakavske besede moje i sih mojih z Šmrike i Kraljevice. Udruga u kulturi "Stol", Kraljevica, 2014.
"Rječnik znatno doprinosi hrvatskoj dijalektologiji i i filologiji u cjelini, i to ne samo zato što ispunjava jednu od brojnih praznina u leksikografiji jugozapadnoga istarskog čakavskog dijalekta, već zato što odabranom metodologijom, kako prikupljanja građe tako i njezine obrade i prezentacije, predstavlja cjelovito filološko djelo." (Sanja Zubčić)
"Na zamisao o izradbi rječnika roverskoga (svojega govora) došao je još tijekom 1980-ih Slavko Kalčić, pjesnik, prozaik, novinar i prevoditelj, kojega su jezična pitanja posebno zanimala. Budući da sam nije bio (profesionalni) jezikoslovac, Kalčić se za pomoć obratio profesoru Filipiju i predao mu disketu s popisom oko 2500 riječi roverskoga s naznakom osnovnih njihovih značenja. Stjecajem okolnosti izravna suradnja nikad nije ostvarena. Nakon umirovljenja i teške bolesti Kalčić je akademiku Filipiju potkraj 2011. dao CD pločicu s dopunjenom dijalektalnom građom. Tako je Kalčićeva građa za roverski ostala samo u elektroničkome obliku. U sklopu projekta sabranih djela Slavka Kalčića akademik Filipi, uz pomoć dr. Valtera Milovana, koji je i sam izvorni govornik roverskoga, završio je Kalčićev Roverski rječnik. " (akademik August Kovačec)
7. KALČIĆ, Slavko – FILIPI, Goran – MILOVAN, Valter,
Rječnik roverskih i okolnih govora. Matica hrvatska Pazin, Naklada Dominović, Znanstvena udruga "Mediteran" Pazin – Zagreb – Pula, 2014.
Prikazi rječnika:
Goran Filipi, Valter Milovan: "Roverski rječnik (Ogledno slovo –K)", u Croatica et Slavica Iadertina, 9/2, Zadar, 2013. PDF
Lina Pliško: "Rječnik u spomen Slavku Kalčiću", u Fluminensia, Prikazi, god. 26 (2014), br. 2 PDF
Sanja Zubčić: "Rječnik roverskih i okolnih govora", u Zadarska smotra, Osvrti i prikazi, Godište LXIII, broj 4, 2014. PDF
Glas Istre: Značajno djelo nastalo iz ostavštine S. Kalčića
GALERIJA: Predstavljanje rječnika na Sajmu knjige u Istri 14. prosinca 2014.
Link: www.dominovic.hr
"Kolan je jedino paško naselje govor kojeg u potpunosti pripada čakavskomu narječju, a nije smješteno na uzobalju. Rukopis Ričnika obuhvaća 596 računalnih kartica teksta. Glavni dio Ričnika čine abecednim redom poredane leksikografske natuknice mjesnoga govora Kolana na otoku Pagu koje su velikim dijelom i leksemi susjednih mjesta paških makrosustava. Te su natuknice dijelom najstarijega leksičkog sloja toga mjesnoga govora, u uporabi samo najstarijih govornika, ali isto tako i sekundarno primljene građe, prilagođene fonološkim (i unutar njih prozodijskim), morfološkim, manje tvorbenim, ali i sintaktičkim načelima toga idioma. Premda motiviran činjenicom da veliki dio leksičkoga blaga svakodnevno nestaje, te stoga usmjeren primarno na lekseme koji su različiti u odnosu na standardni jezik, autor ipak nastoji obuhvatiti što više semantičkih polja i leksičkih jedinica, prihvaćajući činjenicu da kraja popisu nema, i da se on može nadopunjavati, te i taj dio svijesno prepušta zaljubljenicima u domaću besedu. (…) Ivo Oštarić jedan je od rijetkih autora koji se bez stručnoga jezičnog obrazovanja upustio u izuzetno zahtjevan posao čak i za jezikoslovce, ali ga je odradio izuzetno predano, čemu je zasigurno pomogla i spoznaja da je to što čini vrlo bitno za njego kraj i buduće naraštaje." (Silvana Vranić)
18. OŠTARIĆ, Ivo, Rječnik kolanjskoga govora ili ričnik mista Kolana na toku Pagu. Zadar: Matica hrvatska. 2005.
»Rječnik čakavskoga govora Novog Vinodolskog« autora braće Josipa i Gojka Sokolića-Kozarića obuhvaća 8.600 čakavskih riječi od kojih su mnoge tek u pamćenju malobrojnih najstarijih Novljana. U svom osvrtu prof. Piškulić navodi da su braća Sokolić ovim rječnikom dali veliki doprinos poznavanju čakavskoga narječja, te spasili od zaborava riječi koje se gotovo više i ne mogu čuti, a vrijedna su baština novljanskoga kraja. Svaka natuknica – riječ u rječniku popraćena je pravilnim izgovorom, navođenjem podrijetla riječi, gramatičkim oblicima, a na kraju se nalazi tumačenje na standardnom hrvatskom jeziku. Uz svaku takvu natuknicu nalazi se i jedna do dvije rečenice u koje je uključena riječ iz natuknice radi boljeg razumijevanja.
22. SOKOLIĆ-KOZARIĆ, Josip M. – SOKOLIĆ-KOZARIĆ, Gojko M., Rječnik čakavskog govora Novog Vinodolskog. Rijeka – Novi Vinodolski: vlast. nakl. 2003.
Izvor: Novljanska čakavica spašena od zaborava, Novi list, 1.12.2003. PDF
Razgovor: Braća Josip i Gojko Sokolić-Kozarić: Govor po novljanski, Novi List, 28.12.2003. PDF
Rječnik medulinskoga govora Marije Peruško objavljen je 2010. godine u Medulinu u izdanju Društva kulturno umjetničkog stvaralaštva Mendula. Autorica je, uvidjevši da mnoge domaće riječi nestaju, stvorila vrijedno dijalektološko djelo u nadi da će ono pripomoći očuvanju medulinskih riječi. Ističe da su promjene u medulinskome govoru nastale zbog brojnih migracija stanovništva, podizanja životnoga standarda ondašnjih ljudi i utjecaja standardnoga jezika koji se sve više upotrebljava u domovima najstarijih medulinskih stanovnika.
Rječnik medulinskoga govora sadrži sljedeće cjeline: Predgovor, Kako se služiti Rječnikom, Rječnik i Dodatke koji sadrže Popis prezimena i nadimaka medulinskih obitelji, Toponime, Jezične značajke Medulina te Literaturu.
Rječnik sadrži 9650 riječi koje su s obzirom na vrijeme nastanka podijeljene u tri sloja. U prvi ulaze najstarije medulinske riječi koje danas pripadaju pasivnome leksiku i odnose se na izumrle zanate, alate, svakodnevne običaje i poslove. Mnoge su od njih romanskoga podrijetla te se fonološki, morfološki i tvorbeno prilagođavaju hrvatskome jeziku. U drugi je sloj autorica uvrstila riječi iz polovice 20. stoljeća kada na mjesto starih romanskih riječi u sada razvijenijemu društvu dolaze one standardne, a treći čine riječi najnovijega doba koje se od standardne inačice razlikuju po ikavskome refleksu staroga jata i po naglasku.
Rječnik medulinskoga govora vrijedno je i zanimljivo djelo i nadasve korisno svima koji se brinu za svoj jezik. Stoga Rječnik medulinskoga govora Marije Peruško s pravom možemo nazvati čuvarom domaće beside.
19. PERUŠKO, Marija, Rječnik medulinskoga govora. Medulin: Društvo kulturno umjetničkoga stvaralaštva Mendula 2010.
Prikaz rječnika:
Teodora Fonović: Čuvar domaće beside, u Tabula 9, 2011. PDF
Članak u Glasu Istre: Medulinski govor dobio svoj besidarnik
"S kakvom je odgovornošću Radoslav Runko, premda potvrđeni leksikograf, ali ipak leksikograf bez stručnog obrazovanja, prionuo zadatku, uz istaknutu brojnost natuknica, ponajprije pokazuje broj konzultiranih leksikografskih i dijalektoloških djela, objavljenih ili obranjenih (150), te preko 20 godina predana prikupljanja leksema mrkočkog govora (...) U svoj je rječnik unio i 2969 sveza i frazema, čime je približio i pravu sliku o leksiku jednog govora, koja nedvojbeno odražava i civilizacijsku sliku kraja kojem govor pripada (...) Važan dio knjige je i indeks riječi (19.420) kojemu je polazište standardna jedinica, a autor joj priključuje odgovarajući leksem govora naselja Mrkoči (...) Valja naglasiti i važnost da ovaj govor čakavskog narječja, koji uz niz drugih čakavskih govora, s obzirom na odumiranje mjesnog stanovništva, neminovno nestaje, čime se gubi i dio hrvatskog identiteta, bude leksikografski opisan i barem tako sačuvan.Stoga svesrdno preporučujem ovaj izuzetno vrijedan prinos Radoslava Runka hrvatskoj dijalektologiji za objavljivanje." (Silvana Vranić)
20. RUNKO, Radoslav, Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri. Naklada Kvarner, Novi Vinodolski, 2014.
Izvor: Zaselak od četiri stanovnika dobio rječnik od 1000 stranica, Novi list, 15.3.2015.
GALERIJA: Predstavljanje rječnika na Sajmu knjige u Istri 14. prosinca 2014.
Link: www.dominovic.hr
Knjiga Unije – kuželj vaf sarcu plod je autoričine velike ljubavi i mara za čakavsku riječ. "Zato je imala volje, snage i umješnosti da osluškuje i zapisuje ono što je čula: od neobičnosti u jeziku do nadimaka ljudi, od imena njiva i oranica do svega onoga što je ljudima davalo život. U ovoj knjizi Margita Nikolić skupila je sve ono što valja skupiti i ostaviti kao svjedočanstvo identiteta i otoka i otočana: zanimljive priče o ljudima, njihovu životu, jeziku i riječima koje su živjele, i još žive, u govoru, pjesmama, brojalicama, molitvama…" (Josip Bratulić)
"Rječnik unijskoga govora je, bez sumnje, zahtijevao najviše strpljenja, upornosti i uloženog truda. Sjećam se da sam najprije zapisala riječ hȃbat. Potom su me oduševljavale riječi: mistȕrit, kondrȕčit, hremȕšćat…Nekako sam se spontano vezivala za onomatopejske zvukove kao što su prepelȉt, brontulȁt, njȁrkalo i sl. Posebno su impresivne pejorativne umanjenice: žvinȉčičina, ženȉčičina, deminutivi ditȉćo, ȕšićo (…) A, tek augmentativi! Unijani obožavaju upotrebu augmentativa. Njih boli glavȉna, nožȉna, ručȉna…, a kad se posijeku, njima letȋ karvȉna. I tako se malo po malo stvarao rječnik. Izrastao je sporo, ali se trud isplatio." (Margita Nikolić)
17. NIKOLIĆ, Margita, Unije: kuželj vaf sarcu. Mali Lošinj: Katedra čakavskog sabora Cres – Lošinj 2000.
Autor je početni materijal za ovu knjigu počeo prikupljati prije 1940. godine kada je u Padovi obranio diplomski rad na Filozofskom fakultetu o čakavskom dijalektu Rukavca. U više od 50-tak godina naknadnih istraživanja i rada autor je prikupio gotovo 7000 riječi i 300-njak poslovica karakterističnih za područje Rukavca i okolice. Rječnik je prava riznica za specijaliste, ali i za sve one koje čakavština zanima.
16. MOHOROVIČIĆ-MARIČIN, Franjo – ŠEPIĆ-BERTIN, Franjo, Rječnik govora Rukavca i bliže okolice. Rijeka: Adamić 2001.
Izvor: http://www.dominovic.hr/
Senjski rječnik broji šest tisuća natuknica, ali kao niti jedan zabilježeni korpus organskoga idioma nije potpuni popis leksema senjskoga mjesnoga govora. On je ponajprije jednojezični rječnik jer glava članka i tijelo članka pripadaju različitim razinama istoga jezika: čakavskomu mjesnom govoru i standardnomu jeziku, a time istodobno i dijalekatni rječnik.
Senjski rječnik je rječnik suvremenoga govora, pa i onoga, danas vec pasivnoga sloja, koji time nije manje njegovom sastavnicom. Uključeni su i leksemi sasvim niske frekvencije i oni koji nisu više dijelom standardnoga jezika ili su utrnuta njihova posebna značenja.
Zastupljeni korpus kazuje da prikupljanje građe nije bilo usmjereno na istraživanje određenoga semantičkog polja, vec da se nastojalo istražiti lekseme vezane za sveukupan čovjekov materijalni i duhovni zivot. Ipak, ponajviše se iščitava temeljni leksik: ljudsko tijelo i osobine, rodbinski odnosi, kućanstvo, religioznost. Smještaj Senja uvjetovao je i veći unos leksema vezanih za ribarstvo i pomorstvo nego poljodjelstvo.
Senjski rječnik je zahvaljujući podacima koje donosi važan prilog istraživanju leksičke građe govora Senja, te valoriziranju dijalekatskoga stanja senjskoga govora unutar čakavskoga narječja.
15. MOGUŠ, Milan, Senjski rječnik. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Senj: Matica hrvatska Senj 2002.
Prikaz rječnika:
Silvana Vranić: "Novi dijalekatni hrvatski rječnik", u Fluminensia, Prikazi, god. 14 (2002), br. 1 PDF
Neumorna u svojim istraživanjima, pisanju i ljubavi prema svojoj obitelji, korijenima i rodnoj Dragi, gospođa Franjica Vičić godinama je zapisivala draške riječi i izraze. Nakon njezine smrti, njezin brat Dušan Milić, autor ovog rječnika, želio je dovršiti ono što je ona započela, u čemu je i uspio. Kako su Milići iz Gušća (zapadni dio Drage) ovaj rječnik sadrži uglavnom riječi iz "donje Drage", odnosno ikavsko-ekavskog dijalekta. Želja autora je "da ova knjižica nama starijima bude prisjećanje na djetinjstvo i mladost, a mladima i drugim zainteresiranim ljudima upoznavanje sa starim draškim čakavskim riječima i izrazima. "
14. MILIĆ, Dušan, Rječnik draških čakavskih ikavsko-ekavskih riječi i izraza. Rijeka: vlast. nakl. 1999.
Bilješka o autoru, posveta, predgovor, pogovor PDF
Četrnaest godina nakon prvog izdanja "Mathias Flacius – istarska nakladnička kućica" (http://mat-flacius.com) objavila je i drugo, izmjenjeno i dopunjeno izdanje rječnika labinske cakavice Gonan po nase. Dok je prvo izdanje imalo oko 4000 riječi, drugo izadnje sadrži više od 7500 riječi i uzrečica labinske čakavice. Uz svaku riječ, uz njen ekvivalent na hrvatskom književnom jeziku, dolazi i rečenica iz svakodnevnog života u kojoj se nalazi i ta riječ. Rječnik sadrži i osnove gramatike labinskog govora, a likovnim ga je radovima opremio akademski slikar Renato Percan. Gonan po nase je sasvim sigurno knjiga koju bi trebao imati svaki Labinjan.
13. MILEVOJ, Marijan, Gonan po nase: rječnik labinske cakavice. Labin: Mathias Flacius, 2006.
Izvor: GONAN PO NASE
Kušćići ljudskega živjenja, opatijske povijesti, rigice teple, srdačne, primorske, naše domaće, liburnijske, otpiraju se jena za drugun i tiraju čas na smeh čas na suzi – rekla je Aleksandra Kućel Ilić, novinarka Novog lista i autorica pogovora, o knjizi »Liburnijski luštrin« autorice Cvjetane Miletić koja je predstavljena 5. lipnja 2006. u Kulturnom domu Zora. U »Liburnijskom luštrinu« objedinjeno je stotinu njenih »štorijica« koje su tijekom godina objavljene u Liburnijskom Novom listu, a osim stotinu priča iz života ljudi liburnijskog kraja, knjiga sadrži i opsežan čakavski rječnik kojeg je autorica nazvala »Ča je ča«. U njegovu je pak uređenju pomogla prof. Ljerka Krajač koja je na čakavske riječi stavila naglaske. Večer od »domaće besedi« u Zoru je privukla iznimno velik broj posjetitelja i to ne samo s liburnijskog područja, već i šire, a o knjizi su govorili Amir Muzur koji je istaknuo kako autoričin rad karakterizira specifičan i prepoznatljiv humor, potom Franjo Butorac, u ime Izdavačke kuće Adamić koja je uz Katedru Čakavskog sabora Opatija izdavač knjige, te Ivanka Glogović Klarić i Marija Trinajstić koje su i pročitale neke od »štorijica«. Sama autorica na kraju je otkrila što je ustvari luštrin.
– Luštrin je duga zlatna kolajnica, ku j' svojni saka divojka želela imet va svojoj dote, a nosila se samo po nedeje na mašu, za kakov pir al na veli blagdan – kazala je Cvjetana Miletić i nabrojila brojna mjesta Liburnije dodavši, »ča ni to naš najlepši luštrin. Liburnijski luštrin Kvarneru oko vrata!«
12. MILETIĆ, Cvjetana, Liburnijski luštrin. Rijeka: Adamić; Opatija: Katedra čakavskoga sabora 2005.
"Osnovni cilj bilježenja moga jezika iz mladih dana nije samo nostalgija nego u prvom redu da otrgnem zaboravu dio istarskog rječnika na kome smo odgajani u najkritičnijem razdoblju moderne povijesti Hrvata u Istri, tj. između dva svjetska rata. Sam naslov "Pićònski idiomi" na prvi pogled djeluje preusko ako ne i komično. Ali, ako se poslužimo na široko poznatom uzrečicom: "Saka vas svoj glas" zvučat će logično i biti prihvatljiv. Na primjer, okolica mog zaseoka (Oršanići) je načičkana drugim minijaturnim zaseocima gdje, u nekima, za ulje kažu uje, a za glagol peljat (tj. peljati) kažu pejat. Tako gledano ovaj skromni naslov je čak preširok jer sadržaj ne pokriva ni cijelo Pićansko područje, a kamoli istarsko.
U prilog sužavanja naslova moglo bi se navesti sijaset drugih primjera koji ukazuju na nejedinstvo istarskog narječja prema već citiranoj uzrečici "Saka vas svoj glas". Stoga sam se ograničio samo na lokalitet u kojem sam rođen, odrastao i djelovao do svoje devetnaeste godine. To što se najviše idioma podudara u cijeloj Istri je dobrodošlo." (Šime Ružić Sudčev)
21. RUŽIĆ SUDČEV, Šime, Pićan i pićònski idiomi. Pula: C. A. S. H. 1999.
Link: http://www.dominovic.hr/
U izdanju je Riječkoga nakladnoga zavoda i Općine Omišalj objavljen 2006. godine Rječnik omišaljskoga govora Ivana Mahulje. Autor je rođeni Omȉšjan koji je petnaest godina bilježio riječi, idiome i frazeme kojima su se služili Omišljani u posljednih 120 godina. Izvornik Rječnika ima više od 500 strojopisom pisanih stranica, a njegova se preslika čuva u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rječnik omišaljskoga govora objavljen je 23 godine nakon autorove smrti. Izvornik je za tisak pripremila Jelisava Beta Antolič, također Omȉšjānka, te ga je prepisujući nadopunila sa stotinjak riječi koje se ne nazlaze u izvorniku. Nakon predgovora Katice Ivanišević, slijedi rječnik na 394 stranice, kratice i bilješka o autoru koju je napisao autorov sin Željko Mahulja. Rječnik sadrži 10 900 natuknica i 200 frazema.
11. MAHULJA, Ivan, Rječnik omišaljskoga govora. Rijeka: Riječki nakladni zavod; Omišalj: Općina Omišalj, 2006.
Prikaz rječnika:
Martina Bašić: "Čekavski rječnik", u Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Prikazi i osvrti, knj. 34 (2008.) PDF
U Rijeci je 2007. godine izdan jedan od rječnika koji se pridružuje danas već brojim samostalnim rječnicima čakavskoga narječja i manje brojnim leksikografski dorađenim. Djelo autorica dr. sc. Ive Lukežić i dr. sc. Sanje Zubčić, kojega je glavna i izvršna urednica dr. sc. Silvana Vranić, ujedno i recenzentica uz dr. sc. Sanju Vulić, izdala je Katedra Čakavskoga sabora Grobinšćine. Riječ je o monografskoj knjizi grobničkoga govora 20. st. glavni dio koje zauzima rječnik, a ostatak vrijedni prinosi čakavologiji – radovi autorica o gramatici grobničkoga govora: rad dr. sc. Ive Lukežić Jezični sustav grobničkoga govora u 20. st., koji donosi genetsku klasifikaciju grobničkoga govora unutar hrvatskoga jezika te fonološki sustav (glasove, glasovne promjene i naglasni sustav) i morfološki sustav (deklinacije imeničkih riječi i konjugaciju riječi), i dva rada: Naglasni sustav u grobničkom govoru i Napomene o sintaksi dr. sc. Sanje Zubčić o naglasnim tipovima i sintaksi. Knjizi su pridružena dva bibliografska popisa radova, šire i uže vezana za temu – grobnički govor. Knjiga ima 767 numeriranih stranica od kojih 140 čine gramatički tekstovi, a 620 rječnik: popise riječi, njihovu gramatičku odrednicu, oprimjerenje u rečenicama, frazeme te upućivanje na sinonime i dr. Riječi su to koje pripadaju leksičkom fundusu grobničkoga govornoga tipa 20. st.
Grobnički govor XX. stoljeća plod je tridesetogodišnjega prikupljanja i obradbe najvećega i temeljnoga fonda uključene građe Ive Lukežić kojoj se prije 11-ak godina pridružila rođena Grobnišćica i izvorna govornica grobničkoga idioma Sanja Zubčić, prihvativši se računalnoga unosa i digitalizacije prikupljene građe, ali i dopunjujući fond novim jedinicama i oprimjerenjima. U rječniku je popisano i opisano oko 12100 riječi i blizu 400 frazema, što zajedno čini oko 12500 leksičkih jedinica. Dvojac vrsnih dijalektologinja dao je ovom monografijom nemjerljiv doprinos hrvatskoj dijalektološkoj leksikografiji, na prvom mjestu onoj čakavskoga narječja. Djelo je ovo kojim bi se svaka Grobnišćica i svaki Grobničan trebali ponositi i čuvati ga kao dio svoga naslijeđa.
10. LUKEŽIĆ, Iva – ZUBČIĆ, Sanja, Grobnički govor XX. stoljeća. Rijeka: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine 2007.
Grobnički rječnik u cijelosti je dostupan na stranicama Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine:
Prikazi rječnika:
Mirjana Crnić: "Vrijedan prinos čakavologiji", u Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Prikazi i osvrti, knj. 34 (2008.) PDF
Ivana Nežić: "Rječničko i gramatičko blago grobničkoga govora 20. stoljeća", u Fluminensia, Prikazi, god. 20 (2008) br. 2 PDF
Silvana Vranić, Sanja Vulić: "Grobnički govori u svjetlu novijih istraživanja", u Čakavska rič, XXXVI (2008), broj 1-2, Split, siječanj-prosinac PDF
Razgovor: Dr. Iva Lukežić i dr. Sanja Zubčić, autorice knjige Grobnički govor XX. stoljeća PDF
Izvor: Gmajna, Glasilo Općine Čavle, broj 11, srpanj 2008.
Rukopisni Rječnik boljunskih govora Ivana Francetića predstavila je javnosti Sandra Tamaro u svom članku. Rječnik je "pravo iznenađenje u čakavskoj leksikografiji 21. stoljeća. Kao prvo, jer se radi o izvrsnom rukopisu iz pedesetih godina 20. stoljeća koji je čekao pola stoljeća da ga se otkrije i digitalizira, a sad mu predstoji uređivanje i objavljivanje. A drugo iznenađenje predstavlja sam autor, Ivan Francetić, Boljunac rođen 1884. u Francetićima, na Boljunskome polju, o čijem životu ne znamo mnogo, ali je rječnik napisao kao da je bio jezikoslovac, besprijekorno, po svim pravilima struke, kao da je imao uvid u rječnike i leksikografsku metodologiju.
Nakon njegove smrti taj je vrijedan rukopisni rječnik s dijalektalnom leksičkom građom Boljuna i uže Boljunštine povjeren Sveučilišnoj knjižnici u Puli, a 2001. red. prof. dr. Goran Filipi u sklopu Znanstvene udruge Mediteran na ondašnjem Filozofskom fakultetu (danas Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli) zatražio je rukopis na posudbu, s namjerom da se djelo vjerno prepiše, digitalizira, uredi i tiska.
Rječnik pokriva sva moguća semantička polja: od poljodjelstva, flore i faune, doma i posjeda, zanata, međuljudskih odnosa i svakodnevne komunikacije, administrativnog, sudskog i poreznog leksika, odjeće, obuće, kulinarstva, igara, vjere i crkve, vojske, vremenskih prilika i kalendara, geomorfologije terena. Ukupno broji 9331 rječničkih članaka.
Francetićev rukopisni Rječnik boljunskih govora zasigurno je vrijedan doprinos hrvatskoj dijalektologiji i čakavskoj leksikografiji jer popunjava onu rupu na dijalektološkoj karti sjevernočakavskih ili ekavskočakavskih govora koji su dočekali svoje objavljivanje i tako odgovorili na poziv profesora Josipa Lisca, koji među dijalektalne rječnike koji bi nam bili najpotrebniji uvrštava i Boljun." (Sandra Tamaro)
Rukopisni "Rječnik boljunskih govora" Ivana Francetića
Prikaz rječnika:
Sandra Tamaro: "Rukopisni Rječnik boljunskih govora Ivana Francetića", u Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011. PDF
Ivan Barbarić, profesor povijesti, koji nakon umirovljenja u Zagrebu živi u selu Šarari u Grižanama, priredio je vrlo vrijedno djelo koje će uskoro biti predstavljeno javnosti – "Rječnik grižansko – belgradskoga govora". Rječnik izlazi u izdanju Centra za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić iz Crikvenice. Što ga je motiviralo da se prihvati toga zahtjevnoga posla, pokušali su u razgovoru doznati novinari "Glasa Vinodola".
Uskoro izlazi iz tiska Barbarićev "Rječnik grižansko – belgradskoga čakavskoga govora"
Razgovor: Ivan Barbarić, profesor povijesti u mirovini PDF
Izvor: Glas Vinodola, Glasilo Vinodolske općine, broj 22, travanj 2013.
Istarski rječnik: http://www.istarski-rjecnik.com/
"Ova početna rječnička baza (11.855 pojmova na hrvatskom standardu) prezentira najvećim dijelom dijalektalnu građu prikupljenu u jugozapadnoj Istri (Proština), na Ćićariji i Labinštini, te u manjoj mjeri u Liburniji i na Pazinštini (35.323 dijalektalnih riječi i izraza). Za njezinu izradu korištena je kako raspoloživa dosad objavljena građa, tako i građa prikupljena u razdoblju 2001-2003 tijekom terenskog istraživanja koje je obuhvatilo 121 punkt i 1023 informatora na području Istarske županije."
Istarski rječnik trenutno ima 19.227 unešenih riječi i 181.623 riječi po dijalektima.
Gacko Ča: http://www.glasgacke.hr/?ispis=gacko_ca
"Očuvanje lokalnog gackog čakavskog idioma svrstava ovaj portal među one koji žele pobuditi vaš interes za ljepotu ove velike baštine i tradicije, za koju bi bilo šteta da se izgubi, koja nas razlikuje od drugih i po kojoj u nekim elementima nalikujemo drugima. Nema ničega sramnoga u uporabi dijalekta, on nije manje vrijedan, oni koji se njime služe nisu primitivni i zaostali, dapače, oni imaju dvostruko bogatstvo: vladaju hrvatskim književnim jezikom (standardnim oblikom) i vladaju dijalektom.
Kao povod za otvaranje ove rubrike poslužio nam je Gačanski oroskop, pisan na najstarijoj gackoj čakavštini. Možda su vam se pojedini leksemi učinili nerazumljivima ili manje poznatima, zato smo ih stavili u Gacko ča kako biste mogli naučiti ili provjeriti svoje znanje."
Izvor: Aktivirano Gacko ča
Online dijalekatni rječnici
2003. godine izdan je Besedar bejske tramuntane koji sadrži više od 15.500 riječi, uključujući i fraze, te nazive životinja, bilja i pojedinih uporabnih predmeta. Obuhvat riječi vremenski je ograničen na razdoblje neposredno poslije Drugog svjetskog rata kada se ovaj lokalni govor počeo mijenjati i sve više prilagođavati hrvatskom književnom jeziku. Čakavska Bejska Tramuntana, koja je svojim govorom toliko posebna, svakako je "zavrijedila" i svoj vlastiti besedar (rječnik). Inače, zemljopisni pojam 'Tramuntana' dijalekatska je izvedenica talijanske riječi 'tramontana' koja, pored nekih drugih značenja kojima se nećemo baviti, znači i sjeverac, vjetar koji puše sa sjevera. Po njemu se, eto, naziva jedan dio otoka Cresa. Izdavač knjige je »novolistovska« kuća »Adamić«.
25. VELČIĆ, Nikola, Besedar bejske tramuntane. Cres – Lošinj, Adamić 2003.
"U želji da otrgnemo zaboravu riječi iz govora naših predaka sastavili smo ovaj mali rječnik čakavskih izraza. Namjenjujemo ga ljubiteljima čakavštine, te znanstvenim radnicima kao osnovu na kojoj mogu nastaviti izučavanje ovog govora. Rječnik sadrži samo manje poznate riječi iz čakavskog područja na kome se rabe ikavski i ekavski čakavski oblici; ikavski na području: Bakarac – Turinovo Selo – Križišće – Šmrika i ekavski: Škrljevo – Kukuljanovo – Krasica – Praputnik. Tiskajući ovaj mali rječnik čakavskih izraza jednog riječkog prigradskog područja, smatrali smo da činimo koristan posao na području kulture i da dajemo prilog izučavanju ovoga narječja, specifičnoga za ovaj kraj, koji je snažno prisutan u svakidašnjoj leksici ovoga grada, kako u komuniciranju tako i u izvjesnim kulturnim manifestacijama." (Zvonimir Turina, prof., Anton Šepić – Tomin)
24. TURINA, Zvonimir – ŠEPIĆ-TOMIN, Antun, Rječnik čakavskih izraza: područje Bakarca i Škrljeva. Rijeka: Riječko književno i naučno društvo 1977.
Sedmoškojani Branka Turčića u izdanju "Adamića" iz Rijeke zanimljiva je kulturološka, literarna i lingvistička knjiga koja osebujnim jezičnim izrazom - čokavskim dijalektom dobrinjšine - uspostavlja jedinstveni primjer zapisanoga govora unutar čakavskoga narječja. Riječ je zapravo o pripovjednoj prozi već afirmiranoga pisca, u kojoj se on, na jedinstveni način - preko tematike koju obrađuje, ali i jezika na kojem piše - vraća korijenima i svojem zavičaju, Čižićima na otoku Krku. U prvom dijelu knjige brojne su pripovjetke u kojima se Turčić prisjeća načina života, običaja, pojava iz svoje mladosti, a sve pisano na izvornoj čokavici. Drugi dio ove knjige je možda i najvredniji, ako gledamo s kulturološkog aspekta, a to je rječnik čokavskog govora s oko 5000 zabilježenih riječi i njihovih izvedenica. Upravo tako ova knjiga nadilazi lokalnu vrijednost i postaje zanimljiva ne samo u uskom krugu čitatelja koji razumiju taj govor, već i svima onima koji se bave proučavanjem jezične baštine.
23. TURČIĆ, Branko, Sedmoškojani, prvi čokavski rječnik. Rijeka: Adamić 2002.
Prikaz rječnika:
Tijana Vukić: "Sedmoškojani", u Nova Istra, Kritički pristupi i osvrti, 2003.
Link: Sedmoškojani - prvi čakavski rječnik