Kako smo već spomenuli, čakavština u predmigracijsko doba, dakle prije provale Turaka 1493. godine je zauzimala puno šire područje nego što je to danas slučaj. Kako 1493. godina predstavlja prekretnicu između jednog relativno mirnog razdoblja i nadolazećeg visoko turbulentnog razdoblja koje donosi niz promjena (u rasporedu stanovništva, jezika ...), mogli bi “proglasiti” godinu 1493. nekakvim izvorišnim stanjem, mogli bi reći da je stanovništvo koje je u čakavskim krajevima živjelo do te godine zapravo autohtono stanovništvo. Sigurno je da se radi o velikoj prekretnici, iako je to postavljanje nekakvih “koordinatnih sistema”, tj. “izvorišnih stanja” u tu godinu u neku ruku proizvoljno i ovisno o osobnim stajalištima. Prosječnom čovjeku će se ta godina učiniti dalekom, a to “izvorište” besmislenim, jer većina ljudi ne gleda tako daleko u povijest. Međutim onima koji se bave poviješću čini se da je godina 1493. bila “nedavno”, a naročito onima koji vole “baciti pogled” i u razdoblja kada ljudska vrsta još nije kročila po kugli zemaljskoj, u razdoblja nastanka planete Zemlje, a da ne pričamo o vremenima nastanka svemira.

Sad ćemo malo detaljnije vidjeti koja je to konkretna područja zauzimala čakavština u predmigracijsko doba. Intencija ovog teksta je da o čakavštini govori na jednostavan način, pa ćemo za ovu namjenu iskoristiti lako razumljiv tekst iz knjige “Hrvatska dijalektologija 2., Čakavsko narječje”, Josip Lisac:

“U srednjem vijeku čakavština je zauzimala mnogo veće područje nego u novije doba. To možemo reći, iako nije lako precizirati raspored hrvatskih narječja potkraj srednjega vijeka, prije velikih seoba, i to iz raznih razloga. Npr. tada je bilo mnogo idioma prelaznoga tipa, osobito tamo gdje su susjedovali čakavci i zapadni štokavci. Čakavština je prema sjeveru graničila sa slovenskim jezikom i s kajkavštinom. U Istri je bilo više romanskoga nego hrvatskog stanovništva, no svi Hrvati bili su čakavci. Granica sa slovenskim jezikom prostirala se približno kao i danas. Dalje prema istoku, kroz Gorski kotar, graničila je čakavica s kajkavskim idiomima i išla je prilično južnije od Kupe; dalje je čakavica sezala do Kupe ili neznatno južnije od Kupe. Od ušća Kupe u Savu kod Siska do ušća Une u Savu kod Jasenovca prostirala se čakavština do predjela južno od Save. Za neke predjele nije moguće znati kakvu su u srednjem vijeku imali fizionomiju. Tako se npr. može reći za Hrvatsku Dubicu u Banovini, gdje se moglo govoriti čakavski (obližnja Hrvatska Kostajnica svakako je bila čakavska), kajkavski ili zapadnoštokavski. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njezino prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Otoci su bili čakavski, obala jugoistočno od Omiša zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski tereni, istočni Pelješac i Mljet zapadnoštokavski. Reklo bi se da se Makarsko primorje kolebalo između čakavskog i zapadnoštokavskog razvoja, a očito je prevladao štokavski razvoj. Ni dubrovačko područje ne može se uključiti u predmigracijsku čakavštinu, jer je glavnu fizionomiju govoru toga grada dalo zapadnoštokavsko stanovništvo. To, naravno, ne znači da tamo ne bi bilo hercegovačkih (istočnoštokavskih) ili pak čakavskih impulsa, no razvoj je tekao u zapadnoštokavskom smjeru.”

Čovjek je vizualno biće, pa opis iz gornjeg teksta možemo i vizualizirati na sljedećoj karti. Iako je moguće pronaći ponešto karata koje prikazuju rasprostiranje čakavštine u predmigracijsko doba, one se djelomično i razlikuju, najviše u kontaktim zonama čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Stoga je odabrana karta koja najbolje odgovara gornjem tekstualnom opisu.