Već smo spomenuli kako je jezik jedan od temelja identiteta, bilo da se radi o narodu, regionalnoj grupi, lokalnoj zajednici, gradu ili slično. Spomenimo još jednom i da je staroslavenska riječ “jazik” istovremeno označavala i narod i jezik. Tako da između nekog (id)entiteta i njegovog (materinjeg!) jezika postoji vrlo važna veza. Veza je vrlo važna, ali ipak nije uvijek baš presudna, barem ne na razini subjektivnog osjećaja pripadnosti nekoj zajednici. Najbolje je razmotriti neke konkretne primjere.

Možda nije loše započeti promatrati današnje čakavce, ili bolje reći ostatke ostataka grupe kojoj su zajednički bili čakavski govori. Tu bi dakle krenuli od teze da je glavna odrednica njihova identiteta jezik. Preciznije rečeno, radi se o skupu čakavskih govora, ekavskih, ikavsko-ekavskih, te ikavskih, ali koji još uvijek imaju velik broj zajedničkih značajki. Ovakvo gledište koje stavlja u usku vezu identitet i materinji jezik je dobrim dijelom baziran na stvarnom sadržaju, na sličnosti mentaliteta određene grupe, na sličnosti govora, običaja, tradicionalne glazbe itd., tj. na stvarnom i objektivnom stanju. S druge strane postoji i taj subjektivni osjećaj pripadnosti nekoj grupi, za koji ćemo vidjeti da odudara od stvarnog sadržaja identiteta. Ako pogledamo koje to krajeve nastanjuju današnji preostali čakavci vidjet ćemo da se radi o Istri, Primorju, kvarnerskim otocima, dalmatinskim otocima, a uski kopneni pojas u Dalmaciji, kojeg još uvijek pokazuju karte rasporeda čakavskih govora, možda je bolje i ne spominjati, jer je pitanje da li na tim područjima više uopće ima čakavaca. Grupa ljudi koja nastanjuje gore spomenuta područja stvarno i ima dosta zajedničkih karakteristika: prvenstveno vrlo slične govore, slične običaje, pa čak i po mentalitetu imaju dosta sličnih karakteristika. Za razliku od nekih drugih krajeva oni su nekako mirniji, tiši, staloženiji, manje skloni emocionalnim ispadima i slično. Ako im suprotstavimo npr. Ličane i stanovnike Dalmatinske zagore (koji su usput rečeno mnogi štokavci-ikavci), primijetit ćemo određene razlike. Ovi potonji (osim što im se govor razlikuje) ponešto su glasniji, emocionalniji, razlikuje im se tradicijska glazba i ostalo.

Ako bi pak izuzeli dalmatinske čakavce (zbog geografske udaljenosti, malobrojnosti, desetkovanosti i drugih razloga) i u “identitetskoj grupi” ostavili Istrijane, Primorce i kvarnerske Bodule (+ recimo sjeverni dio Paga), ta grupa bi po svojim stvarnim značajkama (jezik, glazba, tradicijski običaji, mentalitet ...) bila još kompaktnija. Ta grupa bi bila jedna vrlo dobra podloga za nekakvu “Kvarnersko-Istarsku regiju”. Sastojala bi se od današnje Istarske županije, Primorsko-goranske županije, te od dijelova Ličko-senjske županije (pokrajina Gacka, Senj, sjeverni Pag ...). To bi bila jedinstvena ekonomsko-turistička regija, geografski zaokružena, a po svom BDP-u po glavi stanovnika najbogatija regija Hrvatske. I čemu sada spominjati jednu ovakvu virtualnu, nepostojeću, a i utopističku regiju? Upravo radi institucija regionalne samouprave, koje su jedine u stanju financirati kulturne projekte usmjerene ka očuvanju čakavštine kao živoga zajika!

No vratimo se u stvarnost i pogledajmo kakav subjektivni osjećaj pripadnosti grupi imaju stanovnici spomenutih krajeva, te koje su razlike u njihovim govorima i ostalim pokazateljima stvarnog sadržaja identiteta.

U Istri imamo govornike čakavštine ekavskog tipa (središnja i istočna Istra), govornike čakavštine ikavskog tipa (sjeverozapadna Istra), govornike miješanih čakavsko-štokavskih i štokavskih govora (jugozapadna Istra), dakle cijela jedna mješavina čakavskih, pa i štokavskih govora (od kojih su neki porijeklom čak iz Crne Gore). Međutim ako se mnoge stanovnike Istre pita za regionalnu pripadnost, mnogi od njih će reći upravo to – da su Istrijani, bez obzira na evidentne unutarnje razlike u jeziku i ostalome. Za to postoje razno razni razlozi, kao što je geografska uvjetovanost, kompaktnost istarskog poluotoka, prometna izoliranost od ostatka Hrvatske, namjerno forsiranje imena Histria, Istria, Istra od strane Rimljana, Mlečana itd.

Inače po stvarnom, objektivnom sadržaju identiteta (npr. po govorima), cijeli taj središnji i istočni dio Istre je vrlo sličan otoku Cresu (mada se mora reći da neki od tih Bodula i imaju neki osjećaj “pripadanja Istri”, neki i Cres i Lošinj nazivaju “istarskim otocima”), vrlo je sličan i krajevima u okolici Rijeke u kojima prevladavaju čakavski ekavski govori. Spomenimo još i da je tzv. “Istarska ljestvica” zapravo navodno došla sa otoka Krka, što svjedoči o povezanosti tih krajeva, ne samo jezično, nego i kulturno i tradicijski.

Pogledajmo malo Dalmaciju kao “(id)entitet”. Imamo dalmatinske Bodule koji su po mnogim objektivnim kriterijima bliži Kvarneru i Istri (govori, tradicija, mentalitet ...), te kopnene Dalmatince (posebno u Dalmatinskoj zagori), koji se razlikuju i po govoru (štokavci-ikavci izjašnjeni kao Hrvati katolici, te nešto preostalih štokavaca-jekavaca, koji se izjašnjavaju kao pravoslavni Srbi) i po mentalitetu i po još mnogočemu. Međutim kada govorimo o njihovom subjektivnom osjećaju, većina njih se jednostavno osjeća Dalmatincima. Tu također vjerojatno veliku ulogu ima i ime, ime Dalmacija, koje su dugoročno i uporno koristili i Rimljani (još i prije dolaska Hrvata), te nakon toga Mlečani, kojima nikako nije bilo u interesu koristiti neko ime hrvatsko.

Između ta dva “povijesna” i “velika” (id)entiteta, između Istre i Dalmacije smjestilo se ... hm, hm, već je nastao problem, određeni “teritorij” koji baš i nije tako jasno definiran. Danas bi rekli da se u principu radi o Primorsko-goranskoj županiji, te o dijelovima Ličko-Senjske županije. U povijesti, a i danas se koristi termin Hrvatsko primorje - povijesno se radi o obalnom pojasu od Sušaka, pa do Marije-Magdalene. Ovo preklapanje sa dionicom Jadranske magistrale na kojoj je promet često obustavljen zbog jake bure jest slučajno, ali opet zanimljivo, jer predstavlja jedan od prirodnih fenomena regije. Marija-Magdalena je bivša austrijsko-mletačka granična postaja i nalazi se odprilike nasuprot današnjem paškome mostu. Naziv Hrvatsko primorje je zapravo i jedini hrvatski naziv neke od jadranskih regija. Da su tim područjem snažnije vladali Mlečani, možda bi se i ona danas zvala Liburnija (to se ime danas koristi samo za manji obalni pojas oko Opatije). Međutim izvorni naziv Hrvatsko primorje zapravo ne obuhvaća otoke Cres, Lošinj i Krk. Čak se i stanovnici tih otoka baš ne smatraju Primorcima, njihova lokalna identifikacija je da su Boduli, osim nekih na Krku, koji za sebe ipak kažu da su Primorci. Primorsko-Goranska županija kao “regija” je zapravo povijesno najmanja i najkraće trajuća na tome prostoru, pa odatle potječu i neki “problemi” kod regionalne i lokalne identifikacije.

Grad Rijeka je tu priča za sebe. Ona ima jak identitet, baziran na urbanosti, baziran na toleranciji, snošljivosti prema različitostima, ali teško je reći da je njen identitet baziran prvenstveno na čakavštini. Čakavština jest dio riječkog identiteta, ali kao da nije primarna odrednica. Ponekad Rijeka u svojoj (pretjeranoj?) urbanosti kao da odbacuje neke susjedne ruralne čakavske identitete koji još i danas predstavljaju žarišta čakavštine (Grobnišćina, Krk, Vinodol ...).

Iako se i područje južno od Senja pa do Marije Magdalene povijesno naziva Hrvatskim primorjem, mnogi od lokalnih stanovnika se ne smatraju Primorcima, već – Podgorcima.

Sve u svemu, iako stanovnici PGŽ-a imaju jak stvarni, objektivni sadržaj identiteta u jeziku (unatoč nekim razlikama između čakavsih govora na tom području), tradiciji, glazbi i ostalome, možemo uočiti da su stanovnici po svom subjektivnom osjećaju vrlo raznoliki, nehomogeni i nejedinstveni. Kao da se radi o nekom od strane samih stanovnika neprepoznatom identitetu. O neprepoznatom identitetu, te o neprepoznavanju zajedničkog nazivnika bi također mogli govoriti kada se radi o toj potencijalnoj, virtualnoj, zamišljenoj Kvarnersko-Istarskoj regiji.

Moglo bi se gledati i na ovaj način: stanovnici PGŽ-a imaju mnogo više objektivnih pokazatelja zajedničkog identiteta, ali nemaju baš razvijen neki jak subjektivni osjećaj pripadnosti grupi. S druge strane identiteti kao što su Dalmatinci i Istrijani imaju puno jači subjektivni osjećaj pripadnosti grupi, iako su unutar svojih regija objektivno puno različitiji.

Postoji mnogo primjera gdje se objektivni, stvarni sadržaj identiteta ne poklapa sa subjektivnim osjećajem lokalnog stanovništva. Rab je npr. u PGŽ, čakavski govori su mu vrlo slični ostalim ikavsko-ekavskim govorima u PGŽ, a neki stanovnici Raba će reći da su – Dalmatinci!

Kada se stvar banalizira i svede na neki prizemni nivo, mnogi će reći da se taj subjektivni osjećaj pripadnosti nekoj identitetskoj skupini poklapa sa pripadanjem nekoj navijačkoj skupini. Tako ćemo upravo na Rabu pronaći podosta navijača Hajduka.

Senj je također povijesni primorski gradić, izvorni autohtoni govornici su čakavci (ikavsko-ekavska čakavština), ali priljev stanovništva iz unutrašnjosti (Lika ...) je jak, pa onda postoji i određeni utjecaj na lokalni identitet. Mnogo Senjana navija za – Dinamo!

Danas za područje Like kažemo da se radi o “Lici”, ali povijesno su postojale 3 pokrajine: pokrajina Gacka u okolici Otočca i Brinja (gdje još postoje ostaci autohtonog čakavskog stanovništva), Lika (južni dio današnje Like, gdje prevladava štokavsko-ikavsko stanovništvo), te Krbava (na istoku, tu je do 1995. bilo dosta štokavko-jekavskog stanovništva). U Otočcu djeluje i Katedra čakavskog sabora pokrajine Gacke, stanovnici Gacke su svjesni svojih posebnosti (ostaci čakavštine itd.), međutim nekako su rastrgani između nekog čakavskog identiteta i onoga “ličkog”, zapravo mnogi će reći za sebe da su Ličani, unatoč tome što im se jezik umnogome razlikuje od ostalih ličkih govora (npr. od štokavskog-ikavskog). Mogli bi reći da je područje Gacke tipično prijelazno područje, gdje čakavski govori postepeno prelaze u štokavske.