Vi se nalazite ovdje: /ČAbook/Čapedija/Starohrvatska čakavska pismenost
Početci pismenosti u Hrvata do kraja 15. stoljeća
Slavenstvo i latinitet upisani su u hrvatsku tradiciju te su postali izvorno obilježje nacionalnoga identiteta kakav nije poznat drugim južnoslavenskim narodima. Zbog određenih povijesnih uvjeta na početku hrvatske povijesti pojavio se u 9. stoljeću i latinski kao prvi jezik pisanih spomenika na tom području. To je bio jezik ondašnje duhovne i svjetske obrazovane elite. Funkcija toga jezika u Hrvatskoj nije bila samo književna. Latinski je bio jezik u školama i državnim institucijama te je imao iznimno važnu ulogu. Latinski jezik ustupa mjesto hrvatskomu kao službenomu jeziku tek 23. listopada 1847. godine te se tako u toj ulozi zadržao najdulje u Europi. Latinski je bio i liturgijski jezik na većem dijelu hrvatskoga tla. Na znatno manjem području liturgijski latinski bio je u sukobu s crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom slavenskoga obreda. Njihovo višestoljetno supostojanje bilo je društveno i kulturno čudo u cijelome slavenskom svijetu.
Glagoljaštvo
Kronološki je drugi književni jezik na teritoriju hrvatske bio 'hrvatskostaroslavenski' ili 'hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika'. Bio je to strani jezik iako genetski srodan hrvatskomu, a uz to su ga razumjeli i široki slojevi jer se u tom razdoblju sustavi južnoslavenskih jezika, tek nedavno izdvojeni iz praslavenske jezične zajednice, nisu međusobno u velikoj mjeri razlikovali. To se odnosi na staroslavenski jezik koji je bio solunski bugarsko-makendonski dijalekt. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove. Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari – pismo (glagoljicu), jezik i Riječ (Bibliju).
Termin 'glagoljaštvo' nije se ograničavao samo na uporabu glagoljskoga pisma, kako bi mogao sugerirati termin, nego se temeljio na njegovanju slavenske liturgije prema rimskom obredu, te na uporabi hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika s temeljima na čakavskome narječju u funkciji liturgijskoga jezika. Glagoljica je uvelike prešla granice obreda, što se povezalo s novom funkcijom pisma koje je postalo svjetovnim, narodnim pismom ondašnjega starohrvatskog jezika utemeljenoga na čakavskome narječju.
Iz oko 1100. godine potječe najpoznatiji spomenik glagoljične pismenosti, Bašćanska ploča, pronađena 1851. u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Tekst pisan glagoljicom pripada prijelaznom razdoblju između okrugla i uglata oblika. Slično kao i tekst, tako je i jezik Bašćanske ploče bio predmetom različitih interpretacija. To je staroslavenski jezik hrvatske redakcije, iako ga se određuje i kao starohrvatski jezik (čakavski) s crkvenim elementima (Štefanić, Fučić, Moguš, Bratulić). Stjepan Damjanović, čija su istraživanja jednoznačno omogućila definirati jezik Bašćanske ploče, tvrdi: "Ako kažemo istinu, tj. da je Bašćanska ploča pisana hrvatskostaroslavenskim jezikom, ona neće ni najmanje izgubiti na svojem nacionalnom značenju."
Zvučni zapis: Bašćanska ploča (1 MB)
Funkcija hrvatskostaroslavenskoga jezika nije se ograničavala samo na bogoslužje. Od početka svojih potvrda do 13. st. vršio je i funkciju književnoga jezika, bilo da su se na njemu ispisivali pravni akti, kao u Bašćanskoj ploči, ili pak svjetovni tekstovi.
Starohrvatska čakavska pismenost
Usporedno s crkvenom pismenosti pojavljuje se i književnost na starohrvatskome jeziku, tj. na čakavskome dijalektu. Razdoblje srednjega vijeka – do kraja 15. stoljeća – u jeziku se ocrtava oblikovanjem hrvatskih dijalekata. Kasnije će migracije utjecati na njihove granice, ali ne i na vrstu jezičnih obilježja.
Glagoljični spomenici
Najstarija čakavska pismenost lokalizirana je na sjeveru, u Istri i široko uzetom Kvarneru. Tekstovi su pisani lokalnim čakavsko-ekavskim ili ikavsko-ekavskim dijalektom s određenom količinom staroslavenizama. Tematski su to sudski i pravni dokumenti. Spomenikom hrvatskoga prava i pravnoga nazivlja jest Vinodolski zakon (1288.). Ostali su takvi dokumenti: Vrbnički (ili Krčki / Vrbanski statut) (1388.), Kastavski statut (1490.), Veprinački statut (1507.) i Trsatski statut (1640.). Neobično je dragocjen jezični, književni, društveni i politički spomenik Istarski razvod (1275.) koji je sačuvan u prijepisu iz 16. stoljeća, a opisuje granice feudalnih posjeda u Istri.
Klikom na slike možete prolistati Vinodolski zakon, Vrbnički statut i Istarski razvod.
Izvor: Digitalizirana baština (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu)
Vinodolski zakon (1288.)
Vrbnički statut (1388.)
Istarski razvod (1275.)
Osim obilato zastupljene religijske literature, nalazimo i primjere beletristike koja je obuhvaćala mitološku povijest (Rumanac trojski), pjesničko i prozno stvaralaštvo o viteškim djelima (Aleksandrida) i bestijarije (Fiziolog) te lucidare (Lucidar) – vrstu srednjovjekovne enciklopedije.
Ćirilični spomenici
Iz mjesta Povlja na Braču potječu najstariji ćirilični spomenici, Povaljska listina (iz 1250. god., pisana bračkom čakavštinom s elementima romanske i staroslavenske crkvene tradicije (pripada najstarijim starohrvatskim spomenicima nakon Bašćanske ploče) i Povaljski prag (iz 1184. godine, na čakavskom dijalektu s malim brojem staroslavenskih riječi).
Latinični spomenici
Početci čakavske pismenosti na latinci povezani su sa srednjom Dalmacijom. Najstariji je spomenik Red i zakon sestara dominikanki u Zadru iz 1345. godine.
(latinska i crkvenoslavenska pismenost)