Što bi to bio materinji jezik, a što standardni hrvatski jezik? O nastanku standardnog hrvatskog jezika ćemo više u posebnom tekstu, ali zasad recimo da je standard nastao tako da je uzeta određena lokalna baza, određeni lokalni govor, štokavski-jekavski, te je na toj bazi definiran standard. U tom smislu standardni hrvatski je umjetan, unificiran jezik (unificiranost sama po sebi nije loša, ona ima svoju svrhu i ulogu), ali to je jezik u koji su poprilično intervenirali jezikoslovci, dakle stručnjaci, ali nažalost i političari, a najviše oni u 19. stoljeću. Može se reći da na neki način standardni hrvatski jezik nije prirodan jezik, kao uostalom i svaki standardni jezik. On je donekle umjetan baš zbog tih intervencija u jezik, zbog standardizacije, zbog upletanja jezikoslovaca, zbog uplitanja politike. Da bi se razumjeli određeni povijesni događaji, pa tako i odabir štokavske jekavice kao baze za standardni jezik, čovjek se mora na neki način i vratiti u to vremensko razdoblje, mora razumjeti povijesne procese toga doba, procese nastajanja nacija, procese nestajanja starih i nastajanja novih država. Osim naziva standardni jezik, često se koriste i termini književni jezik, službeni jezik itd.

S druge strane imamo ono što se kolokvijalno u narodu naziva “materinjim jezikom”. Revni jezični policajci će nas opomenuti da “nije ispravno” pisati i govoriti “materinji”, već da treba pisati “materinski”, jer da je to “hrvatskije”. Ne znam po kojem kriteriju će me netko nakon XY godina korištenja termina “materinji” sad netko (odjednom!) uvjeravati da trebamo koristiti termin “materinski”. Helikopter odjednom postaje Vrtolet – ma hajde. Dakle materinji jezik ili govor je onaj lokalni, regionalni govor koji je pojedinac naučio i usvojio u vlastitoj obitelji, u svojoj lokalnoj zajednici, a misli se naravno na one govore koji su postojali prije definiranja standardnog hrvatskog jezika. Danas je utjecaj standarda tako snažan da i taj standard postaje glavni govor i unutar mnogih obitelji. Dakle taj materinji jezik ili govor mogli bi još nazvati i prirodnim, narodnim i izvornim govorom. Prirodan je i izvoran u smislu da nije nastao na tako umjetan način kao standard. Ti izvorni govori su se prenosili većinom usmenom predajom, s pokoljenja na pokoljenje. Vanjskih utjecaja u smislu propisivanja kako će se govoriti ili u smislu standardizacije nije bilo, osim ako ne spomenemo neke pokušaje stranih vlastodržaca da nametnu svoj jezik (Venecija, Austrija, Mađarska ...).

To što u prošlosti nije postojala standardizacija ne znači da nije bilo promjena u prirodnom jeziku i nekih vanjskih utjecaja. Čak i bez vanjskih utjecaja (miješanje stanovništva, osvajanja od strane jačih susjeda ...) i u mirnija vremena (npr. predmigracijsko doba prije provale Turaka 1493.) jezik se stalno mijenjao. Tako imamo slučaj da se jezik promijenio od praslavenskog (6.-7. stoljeće), s vremenom je došlo do dijalekatskog raslojavanja (negdje u 11. stoljeću) i stvaranja dijalekata i narječja, a promjene su konstantne sve do današnjih dana, kada možemo svjedočiti ostacima raznih regionalnih i lokalnih govora, koje danas nazivamo narječjima, dijalektima, lokalnim govorima i idiomima.

Možemo pretpostaviti da su jezične promjene tih prirodnih govora u mirnijim razdobljima bile puno sporije nego promjene koje slijede u povijesno turbulentnim razdobljima, naročito nakon provale Turaka 1493. godine. Ta godina, 1493. je prekretnica u svakom pogledu, imala je ogroman utjecaj na migracije, povijest, te na prirodne govore, a kasnije indirektno i na razvoj standarda. U razdoblju prije 1493. godine je također bilo migracija, ali one su bile neusporedivo manje od onih koje su uslijedile nakon 1493. U daljem tekstu ćemo koristiti termin “predmigracijsko doba”, gdje se misli na razdoblje do 1493. godine. Velik dio vremenskog intervala od 1493., pa skoro do današnjih dana je neka vrsta migracijskog perioda, jer su migracije puno snažnije nego one do 1493.

Materinji govori u predmigracijsko doba

Dakle rekli smo da se jezik mijenja s vremenom čak i kad ne postoje vanjski utjecaji. Ako se vratimo u predmigracijsko doba i zamislimo kakav je bio život većine naroda u našim krajevima, vidjet ćemo da je većina zapravo bila nepismena. U današnje doba je stvarno teško pojmiti što to zapravo znači biti nepismen – govoriti, komunicirati s drugim ljudima, a ne znati zapisati glas, slovo, riječ, rečenicu ... Danas je to teško zamislivo! Ona manjina koja je istovremeno i vladala, feudalci, crkva i ostali, uglavnom su bili pismeni i rijetki zapisi koje nam je povijest ostavila (to su ujedno i važni zapisi o jeziku toga doba) su upravo ti njihovi zapisi, razne darovnice, urbari, zakonici i slično. Neki od njih nisu ni pisani na narodnom jeziku, mnogi crkveni spisi su pisani na latinskom i slično. Bitno je istaći da zapisa izvornog narodnog, prirodnog jezika baš i nema puno. Baš iz tog razloga za proučavanje jezika su bitni ovi današnji ostaci prirodnih materinjih govora, koji su nam iz prošlosti “došli” na tim “valovima” usmene predaje, s pokoljenja na pokoljenje.

U to mirnije predmigracijsko doba jezik se nije mijenjao samo s vremenom, nego i geografski, tj. u prostoru. To znači da se jezik mijenjao postepeno na cijelom južnoslavenskom području, tada su postojali uglavnom blagi prijelazi između pojedinih lokalnih govora. Takvo stanje gdje se karakteristike jezika u prostoru mijenjaju postepeno se naziva jezičnim kontinuumom. Jezični kontinuum je postojao u predmigracijsko doba. A zanimljiv je i način kako su se lokalni govori mogli mijenjati. Jedan od njih je svakako i horizontalno prenošenje, znači prijenos određenih jezičnih karakteristika bez seljenja stanovništva. Jednostavno pod utjecajem lokalnih kontakata. U svakom slučaju i te promjene su morale biti znatno sporije od onih u post-migracijsko doba.

U predmigracijsko doba i vanjski utjecaji na jezik su puno manji nego nakon 1493. godine. Postoji određeni utjecaj stranih vlastodržaca. Kao primjer utjecaja na istočnoj obali Jadrana možemo spomenuti Veneciju. Zanimljivo je da Venecija dugo vremena uopće nije imala neku politiku aktivnog nametanja svojeg jezika. Tek kada ekonomska, politička i vojna snaga Venecije počinje slabiti, javljaju se pritisci i pokušaji aktivne promjene lokalnih govora na istočnoj obali Jadrana. No iako se nije radilo o nekim snažnim i aktivnim pritiscima, vladavina Mlečana je trajala stoljećima, pa je na kraju ipak ostavila značajnog traga u govorima na istočnoj obali Jadrana.

Sljedeći “vanjski” utjecaj na prirodni narodni govor je utjecaj jezika na kojemu se odigravalo crkveno bogoslužje. Često puta jezik bogoslužja se nije poklapao sa materinjim jezikom lokalnog stanovništva. Tadašnje stanovništvo u relativno izoliranim lokalnim zajednicama većinu vremena je provodilo radno, te je pretežno bilo u kontaktu sa pripadnicima lokalne zajednice. Iznimka je nedjelja, kada se dolazi u kontakt s jezikom crkvenog bogoslužja. A svećenici, osim što su ponekad vodili bogoslužje na jeziku različitom od lokalnog, koji su se ipak izmjenjivali i mijenjali župe, mogli su prenijeti i govore iz nekih udaljenijih krajeva. Međutim općenito uzevši, u predmigracijsko doba stanovništvo živi relativno izolirano u svojim lokalnim zajednicama, migracije postoje, ali su relativno male i rjeđe. Dakle vanjski utjecaji na narodni jezik u predmigracijsko doba su relativno mali.

Materinji govori nakon 1493.

Nakon 1493. godine, odnosno nakon prodora Turaka u Hrvatsku, započele su masovne migracije stanovništva iz smjera jugoistoka prema sjeverozapadu. Zapravo je postojao i veći broj sekundarnih smjerova u kojima je stanovništvo pokušavalo pobjeći glavom bez obzira, ali globalni i dominantni smjer seljenja je išao od jugoistoka prema sjeverozapadu. Da bi se dobila slika o razmjerima tih seoba, treba iznijeti podatak povijesnih demografa prema kojima je oko 50% stanovništva koje je živjelo na teritoriju današnje Hrvatske raseljeno!

Jasno je da su takve masovne seobe imale ogroman utjecaj na lokalne govore, pa tako i na čakavštinu. Jezični kontinuum južnoslavenskih govora koji je vrlo vjerojatno postojao u predmigracijsko doba je snažno poremećen, govori su snažno izmiješani, tako da je situacija sa izvornim govorima koju imamo danas potpuno drugačija. Stanovništvo, a s njim i njihovi govori su preseljeni, a današnje stanje se teško može nazvati jezičnim kontinuumom. Današnja raspodjela izvornih govora je vrlo diskontinuirana, a što se tiče nekadašnjeg kontinuuma, postoje samo ostaci nekadašnjeg kontinuuma, i to samo u pojedinim krajevima. Kada ćemo detaljnije govoriti o utjecaju migracija na čakavštinu, preciznije ćemo vidjeti koliko se snažno smanjio njezin izvorni teritorij.