Još malo o čakavštini - neke "crtice" u vezi čakavštine

Gradišće u Austriji je lokalitet gdje se još uvijek mogu čuti autohtoni čakavski govori. Oni su tu pristigli davnih dana, na neki način su “konzervirani” (iako se i oni mijenjaju, pod utjecajem su njemačkog jezika, te se gube). Sa toga stanovišta oni predstavljaju vrlo vrijedan izvor za proučavanje starih čakavskih govora. Paradoksalno je da neki gradišćanski Hrvati pohađaju tečajeve “pravog” hrvatskog jezika, HR standarda, a istovremeno se malo radi na očuvanju njihovih autohtonih čakavskih govora!

U današnje doba ćemo primijetiti da su preostala “žarišta” čakavštine neka ruralna područja, dok se u gradovima sve manje govori čakavski. Razlog tome su i unutarnje seobe, gdje stanovništvo iz raznih prigradskih krajeva dolazi u gradove. U ruralna područja je puno manji priljev “stranog” stanovništva, a autohtono stanovništvo napušta sela i seli u gradove. Tako da neka ruralna područja preostaju (još neko vrijeme) “rezervoarima”, “rezervatima” čakavštine. Kao takva područja mogu se navesti Istra (pogotovo njena unutrašnjost), Krk, Cres, Rab, Vinodol, Grobnik ... i ... da, nema ih baš puno!

Autohtoni i “alohtoni” čakavski govori - ne treba ovu podjelu shvaćati pregrubo, preozbiljno i prestrogo, ali zanimljivo je promotriti neke odnose čakavskih govora, recimo na sjevernojadranskom području. Poznato je da su u predmigracijsko doba ekavski čakavski govori bili smješteni na sjeverozapadu, te su postepeno prelazili u ekavsko-ikavske, te onda na jugu ikavske. Dio te slike ostao je i danas, ali su se mnogi čakavski govori i međusobno izmiješali nakon velikih migracija. Na nekim uskim područjima moguće je razlikovati sela sa većim udjelom ekavice (npr. “imet”) od vrlo bliskih sela gdje će se reći “imit”. Istovremeno povijesni izvori potvrđuju da je “ekavsko” selo postojalo i u predmigracijsko doba, a “ikavsko” se pojavljuje tek nakon 1493. godine. U svakom slučaju na sjeverojadranskom prostoru ekavski refleks jata izgleda da je autohton, ili recimo barem da je stariji na tom području, a ikavski je izgleda naknadno uvezen. Zanimljiva je npr. Crikvenica kao ekavska oaza unutar ikavsko-ekavskog okruženja (Vinodol). A postoje naselja čiju čakavštinu smatramo južnočakavskom, ikavskom (npr. naselja Klana i Studena), koja su također u drugačijem okruženju (ekavsko-ikavskom). Slična južnočakavska područja postoje i na sjeverozapadu Istre, a usko su povezana sa migracijama s juga, tj. iz Dalmacije.

Postoje neke nedoumice oko pisanih spomenika čakavštine, npr. u vezi Vinodolskog zakonika. Neki tvrde da nismo sigurni da je jezik zakonika izvoran iz toga doba, jer da je možda promijenjen u prepisivanju, pošto Vinodolski zakonik niti ne postoji u svom originalnom obliku iz 1288. godine. Međutim za neke pisane spomenike smo prilično sigurni – poprilično starija Bašćanska ploča iz ~1100. godine sigurno nije bila “prepisivana”.

Ukidanje “č”&”ć” i stapanje u jedno slovo – neki “ugledni” i “ozbiljni” jezikoslovci se zalažu za ukidanje znakova “č”&”ć”, te za ostavljanje samo jednog od njih – “č”, jer da se “ć” već izgubilo u svakodnevnom govoru. Možda to i jest tako za većinu današnjih Hrvata, ali ta dva glasa su karakteristična upravo za čakavštinu, a izvornih čakavskih elemenata u današnjem hrvatskom standardu je tako malo. Pa sad i još to malo ča je ostalo “treba” ukinuti ...

Primorci i Istrijani često za standardni hrvatski jezik reču da je “hrvatski” (“hrvacki” ...), a čakavština kao nije. Šteta što je takav subjektivni (a u osnovi pogrešan) dojam dosta raširen, jer upravo čakavština ima sve predispozicije da ju se zove izvornim hrvatskim zajikon.

Šteta je da se današnji jezikoslovci puno bave “čistoćom” hrvatskog jezika, smišljaju neke čudne nove riječi, nadmeću se tko će smisliti rvackiju novokomponovanu riječ (npr. vrtoleti i slične nebuloze), gube se u neplodonosnim raspravama da li je rvackije “dali” ili “ da li”, da li je rvackije “nebi” ili “ ne bi” ... umjesto da se vrate nekim izvorima kao ča je čakavština.

Neki jezikoslovci smatraju da je “čakavština samo periferija štokavštine”. Njezina “rubnost” i “perifernost” proizlazi valjda iz današnjeg malog prostora pokrivanja, iz malog broja govornika, iz činjenice da je čakavština prijelazno područje između “Slavije” i “Romanije”. Međutim takva gledišta su vrlo upitna. Kao da ti ostaci ostataka čakavštine nekome smetaju, pa bi ih najlakše i najbolje bilo pomesti pod tepih, jednostavno ih pridružiti “rubu štokavštine”. Može li se štokavština smatrati “važnijom” samo zato jer ima puno veći skup govornika? Da li je čakavština “manje važna” samo zato jer relativno naspram štokavštini ima puno manji broj govornika? Čakavština je “manje važna” jer je to “samo” rub slavenskog govornog područja? Takvi pogledi nisu nimalo znanstveni, a moguće je i da su bazirani i nekim dnevno-političkim motivima.