Tko su zapravo izvorni Hrvati? Iako postoji mnogo teorija, čak i onih o neslavenskom porijeklu Hrvata, pouzdanih podataka zapravo i nema. Postoje neke teorije kako su Hrvati bili relativno malo vojničko pleme koje je uspjelo pod svoju vlast staviti Slavene na istočnoj obali Jadrana, proširiti svoje ime prvo na Slavene na obali Jadrana, a kasnije se ime hrvatsko proširilo i na današnju kontinentalnu Hrvatsku, međutim pouzdanih podataka o tome zapravo nema. Najvjerojatnije je da su Hrvati ipak jedna od grana Slavena koji su doselili na istočnu obalu Jadrana negdje u 7. stoljeću.

I kako sada znati tko su zapravo izvorni Hrvati? Skoro pa nikako, ali je vrlo zanimljiva činjenica da se izvorni teritorij Hrvatske vrlo dobro poklapa sa rasporedom čakavštine u predmigracijsko doba. Iako predmigracijska čakavština iz recimo 1493. godine nije ista kao čakavština iz Vinodolskog zakonika iz 1288. godine, tako se može pretpostaviti sa velikom sigurnošću da je jezik Hrvata u 7. stoljeću dosta različit od onoga iz Vinodolskog zakonika, a najvjerojatnije se radi o praslavenskom. Jezik se konstantno mijenja, tako da se čakavština razvila iz nekih starijih oblika (praslavenski). Međutim iako možemo pretpostaviti da postoje razlike u jeziku između 7. stoljeća, čakavštine iz 1288. godine i one iz 1493. godine, s obzirom da velikih migracija u razdoblju od 7. stoljeća do 1493. godine nema, može se pretpostaviti da su čakavci zapravo potomci stanovnika koji su živjeli na teritoriju izvorne Hrvatske. Naravno da je migracija bilo, ali u odnosu na obim migracija nakon 1493., ove u razdoblju između 7. stoljeća i 1493. su neusporedivo manje, te lokalne.

Znamo i za postojanje raznih Ilirskih plemena na teritoriju izvorne Hrvatske (Histri, Liburni, Japodi, Delmati), Romana, kolonija Grka i mnogih drugih, ali očito je da su do 1493. godine na teritoriju izvorne Hrvatske prevladali slavenski, hrvatski, tj. čakavski govori.

Postoji i snažna veza između određene skupine, zajednice, grupe ljudi koji su povezani određenim bližim vezama, “naroda” (ne u smislu umjetnih etnogeneza koje su se događale u 19. stoljeću) i njihovog prirodnog, izvornog, materinjeg jezika. Tako i staroslavenska riječ “jazik” ima 2 značenja: 1. “jezik” i 2. “narod”. I opet – pod pojmom “narod” ne treba ovdje uzeti moderni pojam “nacije”, jer su mnoge moderne nacije nastale kao neke “zamišljene zajednice” , koje uopće nemaju podlogu u nekoj zajedničkoj homogenoj etnogenezi, već često je kao podloga uzeta vjeroispovijest, teritorijalna bliskost i slično.

Također teza o uskoj povezanosti materinjeg jezika i neke bliske skupine ljudi (plemenske zajednice ...) vrijedi prvenstveno za prošla vremena, jer danas kada imamo standardne jezike, koji su generirani na “umjetan” način, vanjskom intervencijom, takve standardne jezike više ne možemo povezivati sa nekim prirodnim, izvornim narodnosnim skupinama.

Dakle, kada uzmemo u obzir preklapanje teritorija izvorne Hrvatske i predmigracijske čakavštine, kada uzmemo u obzir da na tom teritoriju u razdoblju između 7. stoljeća i 1493. nije bilo velikih migracija, možemo zaključiti da su današnji čakavci (ili bolje reći ono malo ča ih je ostalo) potomci stanovnika koji su živjeli na teritoriju izvorne Hrvatske u 7./8. stoljeću!

U svakom slučaju današnji čakavci su zadnji u Hrvatskoj koji bi se trebali pitati: “da li smo mi izvorni Hrvati”!

Da li je uopće važno tko su izvorni Hrvati? Da li je bitno biti potomak nekih izvornih Hrvata? Kako kome, stvar je individualnog izbora ili subjektivnog osjećaja, ali da je to presudno u životu – svakako da nije. Možemo reći da je važno samo u tom smislu što se danas “najvećim” Hrvatima (bolje ih je nazivati Rvatima) smatraju oni sa jugoistoka koji sa izvornim hrvatstvom imaju najmanje veze! Paradoksalno je da se u moderno vrijeme “najvećim” Hrvatima (“Rvatima”, jer mnogi od njih tako sami sebe nazivaju) samonazivaju upravo oni čiji preci uopće nisu živjeli na teritoriju izvorne Hrvatske, čak ni na teritoriju današnje Hrvatske, a njihovi preci u predmigracijsko doba živjeli su ili na teritoriju današnje BiH ili još istočnije!

Današnji pojam Hrvata obuhvaća ne samo čakavsko stanovništvo (koje je u debeloj manjini, a time su čakavski govori i najugroženiji), već i kajkavsko (brojnije i time su im govori manje ugroženi), te štokavsko stanovništvo (koje je najbrojnije, govori su im najbliži standardu, a time su ti izvorni govori i najmanje ugroženi). Bez obzira na etnogenezu današnjih Hrvata i njihovo stvarno porijeklo, bez obzira na snažan utjecaj katoličke vjeroispovijesti na formiranje moderne hrvatske nacije, bez obzira na jezične, kulturne i druge razlike između izvornih čakavaca, kajkavaca i štokavaca, današnji nacionalni osjećaj svih koji se smatraju Hrvatima treba prihvatiti takvim kakav jest. Prvenstveno treba respektirati (subjektivni) nacionalni osjećaj, bez obzira da li etnogeneza ima pokrića u nekoj izvornoj jedinstvenoj i homogenoj grupi ljudi u povijesti.

Nažalost danas se razne regionalne inicijative, inicijative za očuvanje regionalnih i lokalnih govora često dočekuju na “nož”, jer one kao razbijanju “bratstvo i jedinstvo” Hrvata i tobože rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa, idu ka nekom cijepanju Hrvatske, autonomiji regija, odcjepljenju itd. Međutim realno gledajući niti jedan regionalni pokret trenutno u Hrvatskoj ne radi na razbijanju Hrvatske. Ako se malo udubimo u problem vidjet ćemo da su te regionalne razlike (npr. čakavaca, kajkavaca i štokavaca) samo bogatstvo u razlikama, a ne nikakva prijetnja nacionalnim interesima. Isto tako državne institucije (centralna država, županije, općine i gradovi) bi trebale standardni jezik i izvorne materinje govore tretirati ravnopravno, u smislu da standard ima vrijednost lakšeg sporazumijevanja svih građana RH, pogotovo na državnom nivou, ali izvornim govorima treba pridodati vrijednost upravo radi njihove izvornosti, originalnosti, starosti, te bi ih trebalo sustavno i aktivno poticati na regionalnom i lokalnom nivou!