S obzirom da nas zanimaju neki (id)entiteti vezani za današnje čakavske teritorije (npr. Istrijani, Primorci, Dalmatinci ...), baciti ćemo pogled duboko u prošlost i vidjeti koje su to kulturne skupine živjele na istočnoj obali Jadrana u prapovijesno doba (Histri, Liburni, Delmati, Japodi ...), kakva je bila njihova teritorijalna raširenost, te ćemo pokušati staviti u odnos te stare kulturne, teritorijalne i terminološke (id)entitete sa današnjim (id)entitetima.

Na staroslavenskom jeziku riječ “jazik” ima dva značenja. Jedno je značenje jezik, a drugo značenje je narod. To nam potvrđuje da je jezik temelj identiteta nekog naroda, regionalne skupine, lokalne zajednice i slično. Naravno treba biti oprezan i naglasiti da se ovdje radi o materinjem, izvornom, prirodnom jeziku, a ne o standardnom jeziku kao umjetnoj tvorevini, jer se kod njega gubi ta poveznica sa izvornom skupinom. U stvarnosti se identitet neke skupine ne temelji samo na njihovom materinjem jeziku, mnogi se ne (samo)identificiraju samo po jeziku, tradicijskoj glazbi, kulturi, običajima i ostalim objektivnim kriterijima, već i po sasvim nekim drugim “neobjektivnim”, subjektivnim kriterijima, pa tu često određenu ulogu imaju izvana nametnuti geografski i politički entiteti i slično. Zato ćemo se malo osvrnuti i na taj odnos jezika i identiteta.

Standardni hrvatski jezik – neobičnog li “stvora”! Postoji mnogo nelogičnosti, paradoksa, nepoznavanja detalja u vezi nastajanja ovog umjetno stvorenog jezika, pa ćemo se zapitati zašto je za bazu standardnog hrvatskog jezika uzeto najnelogičnije narječje, zašto je uzeta baza kojom je govorila izrazita manjina Hrvata toga doba (štokavska jekavica), zašto je uzeta ta najistočnija varijanta, zašto je preuzet taj najistočniji refleks jata (jekavski), pored toliko raširenog ekavskog (središnja Hrvatska, te čakavska ekavica), pored ikavsko-ekavske čakavštine, ikavske čakavštine i pored novoštokavske ikavice. Na kraju ćemo pokušati razumjeti zašto nam je današnji standardni hrvatski jezik najsličniji materinjim govorima Srba u istočnoj Hercegovini, pokušat ćemo shvatiti zašto su današnji hrvatski standard i jezični standard u Republici Srbiji ispali mnogo sličniji nego recimo međusobno hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko). Sa stanovišta razumljivosti jezika prije će se međusobno razumjeti govornici standardnog hrvatskog i standardnog srpskog jezika, nego govornici različitih izvornih hrvatskih materinjih narječja.

Kroz tekstove ćemo vidjeti da je s migracijama nakon Turskih osvajanja oko 50% izvornog stanovništva Hrvatske napustilo zemlju, a na te teritorije došlo je stanovništvo iz Bosne i iz još istočnijih krajeva. Stoga ćemo procijeniti ča je to ostalo od izvorne hrvatske države, ča je ostalo od izvornih Hrvata, tko su ti novopridošli Rvati, da li je i koliko Hrvatska danas uopće ona izvorna Hrvatska, ili neka nova ... hm ... Hrvatska.

Na samome kraju pozabavit ćemo se nekim “crticama” iz svijeta čakavštine, nekim bizarnostima i zanimljivostima.