Karta nam pokazuje da se glagoljica koristila u Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Lici, sjevernoj Dalmaciji, kvarnerskim i zadarskim otocima. Dodatno spomenike možemo uočiti i na Žumberku, u Posavini, u srednjoj i južnoj Dalmaciji, u Dubrovniku, ali u tim krajevima su puno rjeđi i ne toliko tipični za te krajeve. Nasuprot tome, najveća gustoća glagoljskih spomenika je zabilježena u Istri, Hrvatskom primorju (Vinodol), na otoku Krku, u okolici Zadra, te na zadarskim otocima (Ugljan, Pašman ...). To su ujedno i žarišta glagoljske pismenosti, a i pismenosti uopće u tadašnjoj Hrvatskoj.

Ako usporedimo kartu rasprostiranja glagoljskih spomenika sa kartom izvorne Hrvatske, te sa kartom rasprostiranja predmigracijske čakavštine, vidjet ćemo da se radi o velikom teritorijalnom preklapanju! Slučajnost? Malo vjerojatno!

Bitno je pojave promatrati u prostoru, ali i u vremenu! Karte nam prvenstveno prikazuju raspored u prostoru, a što je sa vremenom? Karte koja prikazuju pojam Hrvatske u periodu od 7. do 11. stoljeća nam ujedno pokazuju i što se događalo u vremenu – vidi se periodično širenje i sužavanje Hrvatske, tj. onoga teritorija koji se tada nazivao Hrvatskom. Da smo gledali karte dalje kronološki, vidjeli bi stalnu promjenu, pa i stanje minimalnog teritorija (tzv. “ostaci ostataka Hrvatske”), vidjeli bi da se u nekim povijesnim epohama neki dijelovi današnje Hrvatske nazivaju posebnim imenima (Dalmacija, Slavonija), te na kraju imamo pojam Hrvatske kakav poznajemo u današnje vrijeme.

Što je sa “parametrom” vremena vezano za predmigracijsku čakavštinu? Karte predmigracijske čakavštine koje smo ovdje prezentirali se odnose na doba pred provalu Turaka u 15. stoljeću. Već smo rekli da postoji određena nepreciznost tih karata, jer informacija je malo. Također za pretpostaviti je da predmigracijska čakavština u 15. stoljeću nije isti skup govora koji se koristio u 7. stoljeću, jer se u 7. stoljeću vjerojatno govorilo praslavenskim! Međutim pošto znamo da između 7. i 15. stoljeća nije bilo velikih migracija (migracija je bilo, ali su neusporedive sa onima koje su uslijedile nakon provale Turaka!), vrlo je izvjesno da između govora u 7. stoljeću i čakavskih govora u predmigracijsko doba postoji određena poveznica, bez obzira što se govori stalno mijenjaju, i bez obzira na razne vanjske utjecaje.

I na kraju pogledajmo u kojem vremenskom rasponu se koristila glagoljica kao hrvatsko pismo. Glagoljica se koristila u periodu od sredine 9. stoljeća, pa sve do 19. stoljeća, kada se postupno prestaje koristiti i u potpunosti se zamjenjuje sa latiničnim pismom.

Dakle preklapanje izvorne hrvatske države, teritorija predmigracijske čakavštine i glagoljice kao pisma je iznimno podudarajuće i ne može biti slučajno. Visok stupanj teritorijalnog preklapanja izvorne Hrvatske, predmigracijske čakavštine, te glagoljskih spomenika upućuje na postojanje povezanog jezičnog, kulturnog, pa i “državnog” (bolje reći administrativnog) teritorija!

Pogledajmo još jednom sve tri karte u animaciji, a kako bi čim bolje shvatili preklapanje izvornog hrvatskog državnog teritorija, izvornog zajika i pisma.