Evo nekoliko dobrih razloga u prilog očuvanja čakavštine:

1. Kako pokazuju karte rasprostanjenosti čakavštine prije i poslije prodora Turaka, predmigracijsko prostiranje čakavštine je bilo puno šire nego danas. Pokrivalo je područje od Istre do Karlovca, Bihaća, Jajca, pa sve do rijeke Cetine i poluotoka Pelješca. Autohtono stanovništvo Gorskog kotara, Like i kopnene Dalmacije (dakle ono stanovništvo koje je u tim krajevima živjelo prije prodora Turaka) bilo je čakavsko. Današnji stanovnici gore navedenih krajeva su potomci novodoseljenog stanovništva, štokavaca, pridošlih nakon 1493. iz Bosne ili još istočnijih krajeva.

2. Današnje stanje zapravo predstavlja samo ostatke ostataka čakavštine. U Dalmaciji “ČA” gotovo da je izgubilo "bitku" sa štokavštinom (prisutno je uglavnom na otocima i u tragovima na uskom obalnom pojasu). Živi ČA danas se može čuti uglavnom samo u Primorju, na Kvarneru, gdje si Rijeka često tepa da je čakavska metropola, u Istri, dijelovima Gorskog kotara i Like (točnije pokrajine Gacke).

3. Kako je područje današnjeg HR Primorja, odnosno Kvarnera, bilo kolijevka hrvatske pismenosti (Baščanska ploča) i pravne države (Vinodolski zakon), ne čudi da su ti, jedni od najstarijih hrvatskih pisanih dokumenata/spomenika bili pisani upravo na čakavštini (odnosno na nekim starijim oblicima čakavštine).

4. Nekadašnje prostiranje čakavštine (recimo neposredno prije provale Turaka) se vrlo dobro poklapa sa teritorijem prvobitne izvorne hrvatske države (u VII-VIII stoljeću). To je odprilike teritorij koji obuhvaća prapovijesnu Liburniju (obalni pojas od rijeke Raše do Krke, kasnije uključujući i otoke), prapovijesnu Japodiju (današnji Gorski Kotar i Lika), te prapovijesnu Dalmaciju (od rijeke Krke do Cetine). Ostali današnji hrvatski krajevi su tek s vremenom preuzeli ime hrvatsko. Povjesničari često krivo prvotnu Hrvatsku nazivaju "Dalmatinskom Hrvatskom" - to je teritorijalno samo djelomično točno, a s obzirom na teritorij primjerenije bi onda bilo reći "Liburnijska Hrvatska", “Jadranska Hrvatska”, a možda bi onda najprimjerenije bilo prvotnu Hrvatsku nazivati - "ČAkavskom Hrvatskom".

5. U tom smislu se može reći da je čakavština bila prvi i izvorni hrvatski jezik, iako je od stoljeća 7. evoluirala od nekih starijih jezika i govora (praslavenski ...)

6. Od izvornog hrvatskog jezika, čakavština je danas "dogurala" do narječja koje je po svom statusu tek na trećem mjestu u suvremenoj hrvatskoj državi, i kao takva ona je ugrožena. Gotovo svaki pokušaj zaštite ili promocije čakavštine kod mnogih u RH se doživljava kao razbijanje države, razbijanje "bratstva i jedinstva iskovanog u standardnoj štokavštini", kao tobožnje protivljenje nacionalnim interesima, umjesto da se jedinstvo nalazi u vrednotama originalnih, izvornih, prastarih hrvatskih različitosti.

7. Jedino čakavski se od tri današnja hrvatska narječja govori samo u Hrvatskoj, dok se štokavski govori i u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i šire, a kajkavski u Sloveniji. Prisutnost čakavštine u Gradišću je samo posljedica majke svih etničkih čišćenja, provedenog od strane Turaka - malo je poznato da je nakon invazije Turaka oko 50% tadašnjeg stanovništva Hrvatske napustilo svoje domove. Žalosno je također da se nedovoljno cijeni izvorni gradišćanski čakavski govor(i), taj biser u vremenu zamrznute čakavštine (i izvor proučavanja drevne čakavštine). Naprotiv, suvremena hrvatska država ih potiče (stanovnike Gradišća) da uče standardnu štokavštinu!

8. Glavni temelj identiteta nekog naroda, regionalne ili lokalne zajednice je jezik. Na staroslavenskom riječ “jazik” ima istovremeno dva značenja: 1. “jezik” i 2. “narod” (ne toliko u smislu današnjeg pojma nacije, već u smislu plemenske zajednice, grupe ljudi povezane nekim bližim vezama i slično).

9. Dakle, radi se o vrlo vrijednom, prastarom zajiku naših starih, grupi lokalnih čakavskih govora, koje svakako treba očuvati, pa makar kao “muzejske primjerke” zajika, u rječnicima i knjigama.