Čakavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, štokavsko narječje i slovenski dijalekti. Svi ti govori potekli su iz praslavenskog jezika, to jest, razvijali su se istodobno od općeslavenskoga, preko razdoblja starohrvatskoga nadalje.

 

Čakavsko narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim (naročito sjevernočakavski govori). Ta arhaičnost je inače odlika periferije - čakavski govori su na periferiji slavenskih. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci:

 

• kratki ȁ ("akut") npr. ȍko, nevȅsta, ōtȁc;

• dugi silazni â ("cirkumfleks") npr. ûši, gōstiôna, žlēbâc;

• dugi nesilazni ã ("neoakut") npr. žẽnska, pozãbjēn, papãr;

 

Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug. U mnogim dijalektima čakavskog je ovo stanje donekle promijenjeno; po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine čakavskih govora:

 

1. s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska

2. s dvonaglasnim sustavom (dva duga naglaska su svedena na jedan)

3. s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom

4. s četveronaglasnim štokavskim sustavom

5. u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

 

 

Suglasnici

 

Stari glas t’ (ć) je očuvan, i dalje se u većini čakavskih dijalekata izgovara vrlo mekano (ali ima čakavskih govora koji ne razlikuju č i ć, nego umjesto ta dva konsonanta izgovaraju "srednje" č ); d’ (đ) je prešao u j: meja prema štok. međa. To se odnosi i na skupine št’ i žd’ (čak. gušćer, možjani)

 

 

Samoglasnici

 

Stari ə ("šva") (i u skupovima əl, ər) često nije nestajao u tzv. "slabom položaju", nego je od njega nastajalo a, a negdje i e: manon prema štok. mnom; slično kao u kajkavskom (menom).

 

Nazalno ę je postalo e (męso>meso), ali u nekim situacijama (ispred j, ž, č) je prešlo u a (npr. jęzik>jazik tj. zajik). Od glasa ě ("jat") nastalo je i, e, ili je u različitim dijalektima čakavskog (lip, lep ...)

 

 

Adrijatizmi

 

Mnogi govori uz obalu dijele zajedničke promjene, koje se zovu zajednički adrijatizmi, kao što su:

 

• prijelaz m na kraju riječi u n: sedan, jesan;

• gubitak lj i prijelaz u j: jubav, poje;

• u jednom dijelu govora, izjednačivanje s i š, z i ž, rjeđe c i č ("cakavizam");

• pojednostavljivanje čk u šk (maška) i slično.

 

 

Gramatika

 

Karakterističan je oblik pomoćnog glagola biti koji se pojavljuje u tvorbi kondicionala: bin-biš-bi-bimo-bite-bi. Pojavljuje se nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu).

 

U promjeni po padežima očuvani su tzv. stari nastavci u množini (npr. dat. ženan, lok. va kućah, ins. z ženami) koji se razlikuju po dijalektima. Imperfekt je uglavnom nestao, a često i aorist.

 

 

Rječnik

 

U čakavskom se narječju pojavljuje velik broj arhaičnih riječi, naročito na sjeveru (leh "samo"). Svakako su na čakavske govore utjecali romanski jezici, pa je prisutan je i velik broj romanizama (npr. škur "taman"). Neke karakteristične riječi u čakavskom su ča "što", aš "jer", zač "zašto" itd.

 

 

 

Karte i podjele čakavskog narječja

 

Božidar Finka i Milan Moguš (1977.) su po sljedećih osam kriterija odlučivali o pripadnosti govora čakavštini:

 

• zamjenica ča* (če/ca/ce/co) ili zač;

• stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);

• refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski, ekavski...);

• čakavsko t’;

• prijelaz starohrv. ę u a iza j, č i ž;

• prijelaz starohrv. d’ u j;

• kondicional bin, biš-bimo-bite;

• izostanak afrikate dž.

 

*U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru 'bodulska cakavica'.

*U okolici Buzeta se umjesto ča upotrebljava kaj.